Draga braćo i sestre, dobar dan i dobru svetkovinu vam želim!
Danas razmišljamo o ljepoti Bezgrešne Marije. Evanđelje, koje opisuje događaj Navještenja, pomaže nam razumjeti ono što slavimo, prije svega po anđelovu pozdravu. On se obraća Mariji riječima koje nije lako prevesti, a koje znače: „ispunjena milošću”, „stvorena milošću”, „puna milosti” (Lk 1, 28). Prije nego što je Mariju oslovio imenom, anđeo je oslovljava s „milosti puna” i tako objavljuje novo ime koje joj je Bog dao i koje joj priliči više od imena koje su joj roditelji dali. I mi je tako nazivamo, u svakoj Zdravomariji.
Što znači „milosti puna”? To znači da je Marija ispunjena Božjom prisutnošću, a budući da je potpuno nastanjena Bogom, u njoj nema mjesta za grijeh. To je nešto čudesno, jer je čitav svijet, nažalost, zaražen zlom. Svaki od nas, kad se osvrne u svoju prošlost, u sebi vidi mračne strane. I najveći sveci su bili grešnici. Sve stvarnosti, pa čak i najljepše, su obilježene zlom; sve osim Marije. Ona je jedina „zimzelena oaza” ljudskog roda, jedina neokaljana, stvorena bezgrešnom kako bi svojim „da” potpuno prihvatila Boga koji je došao u svijet i tako započeo novu povijest.
Svaki put kad je priznajemo „milosti punom”, dajemo joj najveći mogući kompliment, isti onaj koji joj je Bog dao. Lijep kompliment udijelimo gospođi kad joj, uljudno, kažemo da je mladolika. Kad kažemo Mariji „milosti puna” u stanovitom smislu joj kažemo također to, na najuzvišeniji način. Priznajemo joj, naime, neprolaznu mladost jer nikad nije ostarjela zbog grijeha. Postoji samo jedna stvar zbog koje se uistinu stari, zbog koje se stari iznutra: ne zbog dobi, nego poradi grijeha. Grijeh nas čini starima jer otvrdnjuje srce. Zatvara ga, čini ga tromim, zbog grijeha ono vene i sahne. Ali Marija „milosti puna” nema grijeha. Ona je uvijek mlada jer je „mlađa od grijeha” i „najmlađa od svih ljudi” (G. Bernanos, Diario di un curato di campagna (Dnevnik seoskog župnika), II, 1988., str. 175).
Crkva danas pozdravlja Mariju oslovljavajući je sa „sva lijepa”, „tota pulchra”. Kao što njezina mladost nije u dobi, tako se i njezina ljepota ne sastoji ni u kakvoj vanjštini. Marija, kao što pokazuje današnje Evanđelje, ne ističe se vanjštinom: iz jednostavne je obitelji, živjela je skromnim životom u Nazaretu, gotovo nepoznatom seocetu. I nije bila poznata: čak i kad ju je anđeo pohodio za to nitko nije doznao, toga dana nije bilo tamo nijednog novinara. Majka Božja nije imala ni lagodan život, već brige i strahove: bila je „smetena” (r. 29), kaže se u Evanđelju, a kad je anđeo „otišao od nje” (r. 38), problemi su se samo umnožili.
Ipak, „milosti puna” je živjela lijepim životom. Koja je bila njezina tajna? Možemo je otkriti promatrajući ponovno prizor Naviještenja. Na mnogima slikama Mariju se prikazuje kako sjedi pred anđelom s malom knjigom u ruci. Ta knjiga je Sveto pismo. Marija je redovito slušala Boga i razgovarala s njim. Božja riječ je bila njezina tajna: bliska njezinu srcu ta je Riječ postala potom tijelom u njezinu krilu. Ostajući s Bogom, razgovarajući s Njim u svakoj prilici, Marija je učinila svoj život lijepim. Život ne čini lijepim prolazni privid, nego srce koje je usredotočeno na Boga. Usmjerimo danas s radošću svoj pogled prema „milosti punoj”. Zamolimo je da nam pomogne ostati mladima, reći „ne” grijehu i živjeti lijepim životom, govoreći „da” Bogu.