Marijino uznesenje u crkvenoj tradiciji

1. Trajna i skladna crkvena tradicija bilježi kako je Marijino uznesenje ušlo u božanski naum i ukorijenilo se u jedinstveno Marijino sudjelovanje u Sinovljevu poslanju. Već u prvom tisućljeću sveti pisci izriču taj smisao.
Svjedočanstva, doista tek naznačena nalaze se kod svetog Ambrozija, svetog Epifanija, Timoteja Jeruzalemskog. Sveti German Carigradski (+733) stavlja u usta Isusa, koji se priprema uvesti svoju Majku u nebo, ove riječi: “Treba da tamo gdje sam ja, budeš također ti, Majko neodvojiva od svoga Sina…” (Homil. 3 o Usnuću, PG 98,360).
Ista crkvena tradicija, osim toga, vidi u božanskom majčinstvu temeljni razlog Uznesenja.
O takvom uvjerenju nalazimo zanimljiv trag u apokrifnoj priči iz V. stoljeća, koja se pripisuje Pseudo-Melitonu. Pisac zamišlja Krista koji pita Petra i apostole o sudbini koju je Marija zaslužila te od njih dobiva ovaj odgovor: “Gospodine, izabrao si ovu svoju službenicu da ti postane bezgrešno prebivalište… Činilo se, stoga, pravedno nama tvojim slugama da, kako nakon pobjede smrti, ti kraljuješ u slavi, uskrisiš tijelo svoje Majke i povedeš je sa sobom, radosnu, u nebo” (De transitu V. Mariae, 16, PG 5,1238). Stoga se može ustvrditi da božansko majčinstvo, koje je Marijino tijelo učinilo bezgrešnim prebivalištem Gospodinovim, temelj je njezine slavne sudbine.
2. Sveti German podupire u bogatom pjesničkom tekstu da upravo Isusova ljubav prema Mariji zahtijeva ponovno Marijino združenje na nebu sa svojim božanskim Sinom: “Kao što dijete traži i želi nazočnost svoje majke i kao što majka voli živjeti u društvu svoga sina, i za tebe, čija majčinska ljubav prema tvome Sinu i Bogu ne ostavlja sumnje, bijaše prikladno da se vratiš k njemu. I zar nije bilo prikladno da te, na svaki način, taj Bog koji ti je posvjedočio doista sinovsku ljubav, uzme u svoje društvo?” (Hom. 1 o Usnuću, PH 98,347). U drugom tekstu, časni pisac upotpunjuje način privatnog odnosa između Krista i Marije, spasiteljskim majčinskim dosegom, podupirući da je “trebalo da Majka Života dijeli stan Života” (ondje, PG 98,348).

3. Prema nekim crkvenim ocima, drugi dokaz koji obrazlaže povlasticu Uznesenja izveden je iz Marijina sudjelovanja u djelu Otkupljenja. Sveti Ivan Damaščanski ističe odnos između sudjelovanja u Muci i slavne sudbine: “Trebalo je da ona koja je vidjela svoga Sina na križu i primila u srce mač boli… promatra tog Sina kako sjedi zdesna Ocu” (Hom. 2, PG 96,741). U svjetlu vazmenoga otajstva, izgleda osobito jasna mogućnost da je, zajedno sa svojim Sinom, i Majka proslavljena poslije smrti.
II. vatikanski koncil, sjećajući se u dogmatskoj konstituciji o Crkvi otajstva Uznesenja, svraća pozornost na povlasticu Bezgrešno Začete: upravo jer je “očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (LG, 59), Marija nije mogla ostati s drugim ljudima u stanju smrti sve do svršetka svijeta. Odsutnost istočnoga grijeha i svetost, savršena od prvog trenutka života, zahtijevali su za Majku Božju punu proslavu njezine duše i tijela.

4. Gledajući na otajstvo Djevičina uznesenja moguće je shvatiti božanski providnosni nacrt u odnosu na čovječansvo: nakon Krista, utjelovljene Riječi, Marija je ljudsko stvorenje, koje prvo ostvaruje eshatološki ideal, anticipirajući puninu sreće obećane izabranima po uskrsnuću tijela.
U Djevičinu uznesenju možemo također vidjeti Božju volju promicati ženu.
U sličnosti s onim što se dogodilo na početku ljudskoga roda i povijesti spasenja, u Božjem naumu eshatološki se ideal morao otkriti ne u soobi nego u paru. Stoga u nebeskoj slavi, uz Krista uskrsloga, nalazi se i uskrsla žena, Marija: novi Adam i nova Eva, prvine općeg uskrsnuća tijela cijeloga čovječanstva.
Eshatološko stanje Kristovo i Marijino svakako nisu na istom planu. Marija, nova Eva, primila je od Krista, novog Adama, puninu milosti i nebesku slavu, jer je uskrsnula po Duhu Svetom iz najviše moći Sinovljeve.

5. Premda kratke, te nam bilješke dopuštaju osvijetliti da Marijino uznesenje otkriva plemenitost i dostojanstvo ljudskoga tijela.
Pred obešćašćenjem i poniženjem kojima suvremeno ljudsko društvo nerijetko podvrgava, osobito, žensko tijelo, otajstvo Uznesenja ističe nadnaravnu sudbinu i dostojanstvo svakog ljudskog tijela, pozvanog od Gospodina postati sredstvom svetosti i sudjelovati u njegovoj slavi.
Marija je ušla u slavu jer je primila u svoje djevičansko krilo i u svoje srce Sina Božjega. Gledajući u nju, kršćanin uči otkrivati vrijednost vlastitoga tijela i čuvati ga kao hram Božji, u očekivanju uskrsnuća.
Uznesenje, povlastica udijeljena Majci Božjoj, čini tako neizmjernu vrijednost za život i sudbinu čovječanstva.