Materijalna dobra moraju služiti svima

Preuzvišeni Apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj,
dragi oci nadbiskupi i biskupi, braćo svećenici i redovnici,
časne sestre redovnice, dragi bogoslovi, redovnički kandidati i kandidatice, predraga braćo i sestre u vjeri!

Svečanim obredom blagoslova novih katedralnih zvona započeli smo ovo misno slavlje u Đakovu, sjedištu Crkve Đakovačke i Srijemske biskupije. Pozdravljam biskupa domaćina mons. Marina Srakića, njegove pomoćne biskupe: mons. Đuru Gašparovića i mons. Đuru Hranića, sav okupljeni kler dijecezanski i redovnički, časne sestre redovnice i sve ostale nazočne članove Božjeg naroda. Posebno pozdravljam bogoslove te njima, Bogoslovnom sjemeništu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu čestitam jubilej, dvjestotu obljetnicu njihova utemeljenja.
Ovom Euharistijom liturgijski započinjemo 33. plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije, koje se na poziv mons. Srakića održava u Đakovu. Mi biskupi želimo svjedočiti zajedništvo sa svojim vjernicima i biti u Crkvi “jedno srce i jedna duša” (usp. Dj 4,32), što je i Sveti Otac posebno naglasio za našeg pohoda Ad Limina u srpnju ove godine. Po ovoj svetoj misi i vi, predragi vjernici, ulazite u rad naše Biskupske konferencije moleći da Duh Sveti vodi vaše pastire u odlukama koje On nadahnjuje. Ovo je prvo zasjedanje nakon zajedničkog pohoda hrvatskih biskupa grobovima svetih apostola u Rimu i susreta s Petrom naših dana. Mi biskupi vratili smo se svojim Crkvama ojačani susretom i riječju Benedikta XVI. te osvježeni molitvama na svetim mjestima. Bilo je to za sve nas veliko osobno i zajedničko iskustvo ukorijenjeno u otajstvu vjere.
Još nam u ušima odzvanjaju očinske, blage i poticajne Papine riječi: “S pravom ste ponosni na četrnaeststoljetnu kršćansku baštinu i vjeru svoga naroda, ali ste istovremeno vrlo dobro svjesni da je opredjeljenje za Boga ne samo plod prošlosti, nego i osobni čin koji pred Bogom obvezuje svakoga pojedinca, kojemu god naraštaju pripadao… Pastoralni izazovi su brojni i vrijeme u kojemu živimo nije lišeno poteškoća. No, ipak, sigurni smo u pomoć Odozgor. U tom smislu, služba biskupa čini se još važnijom”. (Govor Svetog Oca hrvatskim biskupima).

Današnje misno Evanđelje govori o materijalnom bogatstvu. Ova je tema veoma aktualna u našoj sadašnjosti. Isus nije nikada osudio bogatstvo i zemaljska dobra sama u sebi. Među njegovim prijateljima bio je i Josip iz Arimateje, “čovjek bogat” (usp. Mt 27,57). Ono što Isus osuđuje jest pretjerana navezanost na novac i bogatstvo, ovisnost o bogatstvu, sebično gomilanje blaga.
Iz dva razloga Evanđelje osuđuje zavodljivost bogatstva. Prvi je utemeljen u razboritosti. Naime, bilo bi ludo postaviti za životni cilj gomilanje dobara. Nesmotreno je graditi vilu za vilom kada znamo da iz trenutka u trenutak možemo biti pozvani ostaviti sve. “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” (Lk 12,20).
Drugi razlog proizlazi iz vjere. Bogatstvo priječi ulazak u nebo. Bogatašu će biti teže ući u nebo nego devi proći kroz ušice iglene, naglašava Isus. Pretjeranu navezanost na novac riječ Božja naziva idolopoklonstvom.
Isus kaže: “Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (Mt 6,24).
Bogatstvo može biti anti-Bog kad stvara neku vrst alternativnog svijeta, zamjenjuje cilj teoloških kreposti. U tim slučajevima vjera ufanje i ljubav svoje izvorište više ne pronalaze u Bogu već u bogatstvu. Izokreću se vrijednosti. U Pismima se kaže: “Bogu ništa nije nemoguće” (usp. Lk 1,37), i “Sve je moguće onima koji vjeruju” (Mk 9,23). No, svijet govori: “Sve je moguće onima koji imaju novaca”. Ponekad se čini da u određenim slučajevima svakidašnjeg života, to i neke činjenice potvrđuju.
Pohlepa je uz idolopoklonstvo izvor nezadovoljstva. Gramzljiv čovjek je nesretan. Nema povjerenja ni u koga dok na kraju ne ostane posve sam. Ne vjeruje čak ni rođacima jer u njima vidi pohlepnike koji jedino iščekuju njegovu smrt kako bi naslijedili njegovo bogatstvo. Držeći se grčevito svoga bogatstva odriče se svega i sve podlaže gomilanju zemaljskih dobara. Umjesto da uživa u miru i sigurnosti, postaje vječnim robom svoga novca.
Pretjerana navezanost na novac i bogatstvo otežavaju ulazak u kraljevstvo Božje, onemogućuju baštinu vječnoga života za kojim je mladić iz Evanđelja žudio. Što je to što bogatstvo otežava čovjeku prihvatiti? Da li Boga? Ne baš! Bogataš je sasvim spreman prihvatiti Boga, sve dok mu se predstavlja gospodarom svega stvorenoga, jamcem prava vlasništva. On je spreman prihvatiti Boga koji je protiv nasilja. Ono što bogataš ne prihvaća o kraljevstvu Božjem, koje Isus naviješta, jest činjenica da Bog Isusa Krista traži ljubav prema bližnjemu i ne želi da Lazar umire od gladi pred bogataševim vratima. Tu je zastao bogati mladić. Zgrozio se pred pomišlju da svoje bogatstvo mora dijeliti sa siromašnima.
“Korijen svih zala jest srebroljublje”, stoji zapisano u Pismima (usp. 1Tim 6,10). Draga braćo i sestre, iza velikih zala suvremenog društva: trgovine drogom, otmica ljudi, korupcije, spolnog iskorištavanja stoji novac, ili u najmanju ruku jest i novac.
No, mi nismo pozvani samo osuđivati novac i bogatstvo. Kad su učenici, čuvši pripovijest o devi i iglenoj ušici, začuđeni upitali Isusa: “Tko se onda može spasiti?”(Mk 10,26). On im je odgovorio: “Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu”(Mk 10,27). Bog može spasiti svakoga. Nije upitno može li se bogataš spasiti, u kršćanskoj predaji to nikada nije bilo upitno.
Isus bogatašima pokazuje put: “Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju” (Mt 6, 20). Isus savjetuje kako bi bilo dobro bogatstvo prenijeti u inozemstvo. Ali ne u Švicarsku, već na nebo!
Mnogi – kako kaže sveti Augustin – nastoje svoje blago zakopati u zemlju, odričući se čak zadovoljstva da ga gledaju, važno im je samo da ga očuvaju na sigurnom. Zašto ga onda radije ne zakopati na nebu gdje će biti najsigurnije i gdje ćemo ga jednog dana moći zauvijek uživati, pita sveti Augustin. Kako je to moguće učiniti? Jednostavno, nastavlja svetac. Bog ti u siromašnima nudi nosače. Oni odlaze tamo gdje se i ti nadaš jednoga dana stići. Bog u siromahu ovdje treba tvoje bogatstvo, a vratit će ti ga kada stigneš k njemu.
Predragi vjernici, uistinu sitniš za milostinju i poneko dobro djelo nisu jedini način kojim bogatstvo može služiti općem dobru, pa čak ni uz najbolju preporuku. Potrebno je ovdje na zemlji pošteno plaćati porez, otvarati nova radna mjesta, redovito isplaćivati plaće radnicima, pokretati, kad to okolnosti dopuštaju, male obrte u krajevima gdje je narod bez posla. Sve u svemu, sveto Evanđelje naglašava da novac i materijalna dobra moraju služiti svima, a ne samo nekima.
Zapovijed nenavezanosti na bogatstvo obvezatna je za ulazak u Kraljevstvo nebesko. Svi Kristovi vjernici trebaju se ispravno ravnati svojim osjećajima, da ih ne bi upotreba stvari ovoga svijeta i privezanost uz bogatstvo nasuprot duha evanđeoskog siromaštva odvratila od nastojanja u savršenoj ljubavi. To je osobito potrebno naglašavati u naše vrijeme kad se za ideal postavlja imati, a ne biti. Bombardirani smo reklamama kupovanja i potrošnje. Podlažući se tom trendu uz nerazboritost i loše upravljanje onim što čovjek ima donosi glavobolje, nemir, napetosti i krize u naše obitelji. Umjerenost u kupovanju nasuprot agresivnim ponudama nova je krepost našega vremena.
Draga braćo i sestre, molimo zagovor Presvete Bogorodice, Kraljice mudrosti da nam pomogne u ispravnom upravljanju ovozemnim dobrima kako bismo već na zemlji gradili poredak zajedništva, ljepote i mira i da se znamo prepuštati Providnosti Oca nebeskoga što čovjeka priprema za blaženstvo Kraljevstva nebeskoga. Amen.