Zagreb, (IKA) – Neposredno pred početak jubilarne godine u kojoj se slavi 800. obljetnica utemeljenja Reda siromašnih sestara sv. Klare, sestre klarise zagrebačkog samostana u Mikulićima javno su izrekle “Mea culpa”. Mi, sestre ovoga samostana, kao zajednica, javno molimo oproštenje pred Bogom i pred Crkvom za sve naše manjkavosti, velike i male nevjernosti u onim velikim stvarima koje smo jednom javno obećale i zavjetovale. Na to nas potiče primjer pape Ivana Pavla II. koji je Crkvu uveo u novo tisućljeće upravo kroz vrata kajanja, preispitivanja vlastite povijesti i ispovijedi grijeha, kao put k obnovi i pomirbi. Poduprite nas svojom molitvom i bratskom ljubavi, da u duhu istinskoga pokajanja, poniznosti i čistoće srca uniđemo u slavlje za koje se pripremamo, ističe se u dokumentu. Molimo oproštenje što smo često išle radije širokim putem i kroz široka vrata; što nismo htjele biti zrno koje ima umrijeti da urodi plodom, nego smo radije bile zrno sakriveno u trnju i draču svojih sebičnosti, svojih sitničavosti, ograničenosti ili zrno koje je izabralo plitko tlo površnosti, osrednjosti, lagodnosti, izbjegavanja odgovornosti, služenja i požrtvovnosti; što nismo htjele izići kroz vrata svojih strahova i zatvorenosti, lažnih sigurnosti; što nismo dopuštale da nas Gospodin oblikuje i udahne svoj dah života, da se rodimo nanovo, odozgor; što nismo htjele uranjati u vazmeno otajstvo, koje je smrt radi života; što smo često tražile Živoga među mrtvima, zadovoljavajući se slavom svetaca i slavom našega Reda. Molimo oproštenje što se često povodimo za mišljenjem, sjajem i vrednotama ovoga svijeta; što dajemo prednost sporednim stvarima pred bitnima; što smo često bile ravnodušne na nepravde, na poteškoće, brige i rane ljudi koji žive izvan zidova naše klauzure; što smo svoju klauzuru često uzimale kao ispriku za vlastiti kukavičluk; što smo se često zatvarale u zidine samodostatnosti, zanemarujući široke horizonte čitave Crkve i naše Franjevačke obitelji; što smo često zatvarale vrata srca pred istinskim potrebama i problemima svakoga čovjeka; što naše strukture nisu uvijek rađale životom niti svjedočile vječne vrednote; što smo se često oslanjale na moć novca, ugleda, dobro ime; što smo često kupovale i prodavale površnu duhovnost i lažno kršćanstvo; što zidovi naše klauzure nisu uvijek bili prostor bratstva, susreta, kršćanske ljubavi, življenog evanđelja, radosti života, usredotočenosti na Boga i Božje stvari, mjesto zajedništva, praštanja i pomirenja; što naša vrata nisu uvijek bila svakome otvorena i naša ruka nije bila uvijek svakome rado pružena. Molimo oproštenje što smo često krivo poimale Kristovu, Franjinu i Klarinu misao; što nismo htjele ispraviti svoju misao i svoje putove; što nismo dopuštale da nas Duh rasvijetli i obnovi; što se nismo dale poučiti i voditi odozgo; što nismo čitale znakove vremena i milosne događaje; što smo toliko puta propustile i prezrele poziv Božjih ljudi, Crkve i naših poglavara; što nismo ozbiljno uzimale Božju ljubav prema nama; što smo svoj poziv shvaćale uskogrudno; što smo u svoje ruke uzele ključ Klarine karizme, a da same nismo ušle niti dopustile drugima unići; što naš život nije bio uvijek providan, zavjeti življeni duboko i radosno; što smo često stavljale pravila, propise i običaje iznad Božjih zapovijedi i zapovijedi ljubavi; što naše oči nisu uvijek bile uprte u Gospodina; što darovano nam vrijeme nismo uvijek koristile na traženje Gospodina i poniranje u kontemplaciju; što naše uši nisu uvijek bile otvorene za slušanje Evanđelja i Božjega šapta; što naše usne nisu uvijek izgovarale riječ ljubavi i pohvale Bogu; što žednome svijetu nismo pružale nadu životom koji bi bio proročki, ističu redovnice.