Mediji i obitelj: rizik i bogatstvo

1. Izvanredni porast uporabe sredstava društvene komunikacije i njihova povećana dostupnost doveli su do izuzetnih mogućnosti u obogaćenju života, ne samo pojedinaca, nego i obitelji. Istodobno se obitelji danas susreću s novim izazovima koji proizlaze iz različitih i često kontradiktornih poruka sadržanih u sredstvima priopćavanja. Tema izabrana za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije 2004. “Mediji i obitelj: rizik i bogatstvo” doista je prikladna, jer poziva na trijezno promišljanje o načinu kako obitelji koriste medije i, na drugoj strani, kako su obitelji i njihove brige predstavljene u medijima.

Ovogodišnja je tema ujedno i podsjetnik svima, djelatnicima u medijima kao i onima kojima se oni obraćaju, da svaka komunikacija ima svoju moralnu dimenziju. Kao što je sam Gospodin rekao, usta govore iz obilja srca (usp. Mt 12,34-35). Ljudi uvećavaju ili umanjuju svoju moralnu veličinu po riječima koje izgovaraju i po porukama koje izabiru čuti. Kao posljedica toga, mudrost i razboritost u upotrebi medija osobito su potrebni kod djelatnika u sredstvima društvene komunikacije, te kod roditelja i odgojitelja, jer njihove odluke uvelike utječu na djecu i mladež za koje su odgovorni i koji su u konačnici budućnost društva.

2. Zahvaljujući neviđenom širenju medijskoga tržišta kroz posljednja desetljeća, mnoge obitelji u svijetu, čak i one ograničenih sredstava, imaju sada iz vlastitih domova pristup do mnogih i raznolikih medijskih izvora. Posljedično, uživaju u gotovo neograničenim mogućnostima u pitanju informiranja, obrazovanja, kulturnoga razvoja, pa i duhovnoga rasta – mogućnostima koje daleko nadilaze one koje su bile dostupne obiteljima u ranijim vremenima.

Ipak, tim je medijima moguće i teško raniti obitelji, predstavljajući neprikladan ili čak izobličen pogled na život, na obitelj, na religiju i na moral. Ta moć da se ojačaju ili da se izbrišu tradicionalne vrijednosti poput religije, kulture i obitelji, jasno je uočena na Drugome vatikanskom saboru, gdje je rečeno: “Da bi se ti instrumenti ispravno upotrijebili neizbježno je potrebno da svi oni koji se njima služe poznaju norme moralnoga reda i da ih na tom području vjerno provode u djelo (Inter mirifica, 4). Komuniciranje u bilo kojem obliku mora uvijek biti nadahnuto etičkim kriterijem poštivanja istine i dostojanstva ljudskoga života.

3. Ova razmišljanja odnose se osobito na način na koji mediji predstavljaju obitelj. S jedne strane, brak i obiteljski život često su oslikani s osjećajem, realistično, ali i sa suosjećanjem, što promiče kreposti poput ljubavi, vjernosti, praštanja velikodušnoga samodarivanja drugima. To se odnosi i na medijska predstavljanja koja prepoznaju neuspjeh i razočaranje koji se neizbježno susreću među bračnim parovima i obiteljima – napetosti, sukobi, pogoršanje odnosa, pogrešne odluke i štetni postupci – no, istodobno, prepoznaju i nastojanje da se odvoji ispravno od pogrešnoga, da se razlikuje prava ljubav od njezinih suprotnosti i da se pokaže nenadomjestiva važnost obitelji kao temeljne jedinice društva.

S druge strane, obitelj i obiteljski život prečesto su u medijima neprikladno prikazani. Nevjera, izvanbračna seksualna aktivnost i odsutnost moralnoga i duhovnog vida bračnoga saveza, predstavljeni su nekritično, dok je ponekad dana potpora rastavi braka, kontracepciji, pobačaju i homoseksualnosti. Takvo prikazivanje, promicanjem stvari neprijateljskih braku i obitelji, šteti općem dobru društva.

4. Savjesno promišljanje o etičkoj dimenziji sredstava društvene komunikacije trebalo bi uroditi praktičnim inicijativama u svrhu odstranjivanja rizika za dobro obitelji, rizika što ga nameću mediji, te u svrhu promicanja ovih moćnih sredstava kao pravih izvora obogaćenja. Posebnu odgovornost u tom smislu imaju sami djelatnici u sredstvima društvene komunikacije, zajedno s državnim vlastima i roditeljima.

Papa Pavao VI. istaknuo je da bi djelatnici u medijima trebali “poznavati i poštivati potrebe obitelji, što od njih ponekad može iziskivati istinsku hrabrost, a uvijek i visoku svijest o odgovornosti” (Poruka za Svjetski dan društvene komunikacije1969). Nije lako oduprijeti se tržišnim pritiscima ili zahtjevima prilagođavanja svjetovnim ideologijama, no to je ono što odgovorni djelatnik u sredstvima društvene komunikacije mora učiniti. Ulog je visok, jer svaki napad na temeljnu vrijednost obitelji ujedno je i napad na istinsko dobro čovječanstva.

Same državne vlasti imaju ozbiljnu dužnost pružanja potpore braku i obitelji poradi dobra samoga društva. Umjesto toga, mnogi sada prihvaćaju i provode nečuvene liberalističke argumente skupina koje zagovaraju čine što pridonose teškoj pojavi krize obitelji i slabljenju same ideje obitelji. Bez povratka cenzuri, nužno je da državne vlasti uspostave regulative i postupke kako bi se zajamčilo da mediji ne djeluju protiv dobra obitelji. Predstavnici obitelji morali bi biti zastupljeni u stvaranju takve politike.

Odgovorni za politiku medija i javnoga sektora moraju također raditi na ravnomjernom rasprostiranju medijskih izvora na državnoj i međunarodnoj razini, poštujući integritet tradicionalnih kultura. Ne bi se smio steći dojam da mediji imaju program suprotstavljen važnim obiteljskim vrijednostima tradicionalnih kultura ili da im je cilj zamijeniti te vrijednosti sekulariziranim vrijednostima potrošačkoga društva, kao dio procesa globalizacije.

5. Roditelji, kao prvi i najvažniji odgojitelji svoje djece, također su i prvi koji će ih poučiti o medijima. Pozvani su da izvježbaju svoje potomstvo za “odmjerenu, kritičku, pažljivu i razboritu uporabu medija” u kući (Familiaris consortio, 76). Kad roditelji to čine dobro s ustrajnošću, dolazi do velikoga obogaćenja obiteljskoga života. Čak i vrlo mala djeca mogu biti poučena važnim lekcijama o medijima: kako ih proizvode ljudi koji žele prenijeti neku poruku; kako su to često poruke da se nešto učini – da se nešto kupi, da se preuzme neki dvojbeni stav ili ponašanje – kako to nije najbolji interes djeteta ili nije u skladu s moralnom istinom; kako djeca ne bi trebala nekritički prihvaćati ili oponašati ono što nađu u medijima.

Roditelji također moraju urediti uporabu medija u kući. To bi trebalo uključiti planiranje i raspored uporabe medija, strogo ograničenje vremena koje djeca posvećuju medijima, pronaći načine zabave u obitelji, neke medije u potpunosti isključiti i povremeno isključiti sve poradi drugih obiteljskih aktivnosti. Iznad svega, roditelji bi trebali dati dobar primjer djeci, vlastitim promišljenim i selektivnim korištenjem medija. Često će uočiti da im je od pomoći ako se udruže s drugim obiteljima u svrhu proučavanja i razgovora o problemima i mogućnostima koje proizlaze iz uporabe medija. Obitelji se ne smiju ustručavati kazati izdavačima, oglašivačima i državnim vlastima što je ono što žele i što je ono što ne žele.

6. Sredstva društvene komunikacije imaju ogroman pozitivan potencijal u promicanju važnih ljudskih i obiteljskih vrijednosti, te na taj način pridonose obnovi društva. Obzirom na njihovu veliku moć u oblikovanju ideja i u utjecanju na ponašanje, djelatnici u medijima trebali bi spoznati da imaju moralnu odgovornost ne samo da obitelji na svaki mogući način ohrabre i potpomognu, nego i da upotrijebe mudrost, dobru prosudbu i poštenje u predstavljanju tema koje uključuju seksualnost, brak i obiteljski život.
Mediji su svakodnevno prihvaćeni kao obiteljski gost u mnogim domovima i obiteljima. Na ovaj Svjetski dan sredstava društvene komunikacije ohrabrujem djelatnike u medijima kao i obitelji da prepoznaju ovaj jedinstveni privilegij, ali i odgovornost koju on za sobom povlači. Neka svi koji se bave medijima priznaju da su doista “poslužitelji i upravitelji neizmjerne duhovne moći koja pripada baštini čovječanstva, a namijenjena je obogaćenju čitave ljudske zajednice” (Adress to Communications Specialists, Los Angeles, 15. rujna 1987., 8). A obitelji neka uvijek budu u mogućnosti pronaći u medijima izvor pomoći, ohrabrenja i nadahnuća, dok nastoje živjeti kao zajednica života i ljubavi, odgajati mlade ljude u dubokim moralnim vrijednostima i unapređivati kulturu solidarnosti, slobode i mira.

Vatikan, 24. siječnja 2004. o spomendanu sv. Franje Saleškoga
Ivan Pavao II.