Na početku susreta predsjednik županijske Udruge te duhovnik slijepih i slabovidnih osoba Gospićko-senjske biskupije don Jure Ladišić pozdravio je okupljene članove i zahvalio gospićkom župniku i generalnom vikaru mons. Marinku Miličeviću na dolasku i skrbi za tu kategoriju svojih župljana i građana.

Potom je mons. Miličević održao prigodno predavanje, u kojem je najprije pročitao ulomak iz Evanđelja o slijepom prosjaku Bartimeju, koji je imao jaku vjeru da mu Isus može darovati vid (v. Mk 10, 46-52). Što možemo naučiti od slijepoga Bartimeja, upitao je na početku izlaganja predavač. “Mnogo možemo naučiti od toga slijepca! On iz svojega ‘mraka’, jer fizičkim očima nije vidio, ipak u svojoj nutrini jasno vidi. On primjećuje ono što je bitno – primjećuje u Isusu prisutnost Božju, a to je ono što nam je svima važno uočiti. Jer Bog je sveprisutan i potrebno je da gledamo svojim duhovnim očima, a ne samo tjelesnim. Od toga slijepca dakle možemo naučiti dvije stvarnosti: prva je –srcem se vidi bolje, a druga – srcem se vjeruje! U suprotnom, često se događa da netko i pored zdravih očiju ne uočava bitne stvari i ne otvara se vjeri”, naglasio je vlč. Marinko te posvijestio da nije teško primijetiti kako u našoj svakodnevici osobe zakinute u svome tjelesnom zdravlju imaju više nade i zahvalnosti, nego li potpuno zdrave osobe.

“Stoga i mi, ako želimo nešto naučiti od slijepih osoba, trebamo znati zatvoriti svoje tjelesne oči i usmjeriti se na ono bitno, a to je da je Bog s nama i da na njega trebamo računati, tj. staviti ga na prvo mjesto u svome životu. Upravo onako kako je Sv. Terezija Avilska istaknula svojom poznatom izrekom: ‘Samo Bog dostaje!’, što je i naš biskup Zdenko uzeo za svoje geslo. Tada ćemo vidjeti kako nada ulazi u naše srce i kako se stvari mogu mijenjati tek kada je Bog na prvome mjestu u našem životu. Slijepac Bartimej bio je prisiljen na takvo unutarnje gledanje, ali je zato mogao u jednom času otkriti da je to jedinstvena prigoda njegova života, jer je blizu Onaj koji mu može pomoći. U njemu se rodila nova nada, u njemu je začeto svjetlo vjere i prije svjetla tjelesnog vida”, naglasio je predavač te nastavio kako taj slijepac ostvaruje prvu pretpostavku za dobru molitvu. Naime, on ne izriče neki naučeni molitveni obrazac, nego iskreno iz duše vapije: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se.” Iako su ga drugi ušutkivali, on se nije obeshrabrio te je i dalje tako vičući molio. Potom je zbacio sa sebe ogrtač da bi mogao lakše prići Isusu. U tome ogrtaču, istaknuo je mons. Miličević, simbolički trebamo vidjeti svoju nevjeru i zbaciti je sa sebe te čvrsto vjerovati da je Bog živ i da se trebamo na njega osloniti. “Nakon što je slijepac radosno došao do Isusa ostvario je prvi preduvjet da za dobru molitvu, a to je susret s Bogom.

Dakle, najprije u svojoj nutrini, u svome duhu trebamo doprijeti do Isusa, ostvariti s njim susret, jer on je živ, a onda može biti uslišana svaka naša molitva. Mi se ionako u molitvi susrećemo s Bogom u nutrini, a ne tjelesnim očima. Sve drugo dolazi lakše nakon toga prijateljskog susreta s Bogom u našemu srcu. Upravo nas tome susretu uči ovaj slijepi čovjek”, istaknuo je vlč. Marinko, te dodao kako je Bog prisutan ne samo u čudesnom svemiru i u prirodi, nego također u dobrim ljudima, a na poseban način u patnicima. “Zato i mi, poput ovoga slijepca, ne prestajmo moliti, zazivati i vapiti Bogu. Od najranijih vremena kršćanstva, taj molitveni zaziv koji je slijepac uputio Isusu, neprestano se ponavlja. Taj molitveni zaziv – koji je nazvan ‘Isusova molitva’, a može se glasno vapiti ili moliti u srcu, svugdje i na svakome mjestu te u svim okolnostima – glasi: “Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku”, objasnio je na kraju mons. Miličević, te zaključio poticajem članovima Udruge slijepih i slabovidnih da se ugledaju u Bartimeja, jer nam je Bog dao nekoliko važnih životnih lekcija upravo preko toga slijepog čovjeka.

Nakon predavanja susret je nastavljen druženjem i razgovorom te zajedničkim objedom.