Govorilo se o tome kako djetinjstvo može utjecati na naš brak i roditeljstvo, o korijenima emocionalne ovisnosti, razlikovanju emocionalne povezanosti – razumnog i zdravog oslanjanja na svoju obitelj i emocionalne navezanosti, „maminim sinčićima i tatinim princezama“, hotelu zvanom mama, sindromu praznoga gnijezda, djetetu kao surogat supružniku, emocionalnom incestu u obitelji i emocionalnom odvajanju. Predavačica je pojasnila i kako prepoznati te kako se osloboditi neriješenih emocionalnih navezanosti na svoju obitelj.

„Oni koje najviše volimo – članovi naše obitelji – često su oni s kojima se najviše borimo. Danas slavimo Dan obitelji, ali nažalost, mnogima je spomen na obitelj zastrašujući. Mnogi su svoje najdublje patnje i boli, čak i duboke traume doživjeli upravo u svojoj obitelji. Emocionalni sustav svake obitelji složen je fenomen i izazovna tema. Dok smo mali ovisimo o ljudima oko nas, prije svega majkama – koliko nas vole i kako nas tretiraju utječe na ostatak naših života. Majčina ljubav često se doživljava svetom, ali djeci čije su potrebe bile nagađane, žrtvovane ili ignorirane taj je odnos ostavio trajne emocionalne ožiljke i doživotne zamjerke“, kazala je.

Opisala je pet problematičnih odnosa s majkom, odnosno pet različitih vrsta „teške majke“: majka žrtva, ljutita majka, dominantna majka, narcisoidna majka i bezosjećajna majka i objasnila obrasce ponašanja i moguće posljedice na dijete u svakom tipu. „Još u majčinoj utrobi počinjemo obraćati veliku pozornost na odgovore svojih roditelja. Vjerujemo u ono što nam naši roditelji govore i kako se prema nama ponašaju. Dijete kojem su govorili da je glupo i nesposobno, pretpostavlja da su mu roditelji u pravu i ponaša se u skladu s tim čak i kad iskustvo pokazuje da je inteligentno. Obrasce ponašanja koje smo naučili kao djeca – navike, uvjerenja, način reagiranja – koristimo i u odrasloj dobi iako nam možda više nisu potrebni ili nam štete“.

Istaknula je kako osoba često ponavlja u svom bračnom životu, roditeljstvu i drugim značajnim odnosima emocionalne obrasce naučene u svojoj obitelji porijekla i jer ne zna drukčije prenosi ih dalje svojoj djeci. Stoga je važno osvijestiti ih i obratiti pozornost kako se ti obrasci ponavljaju dalje u životu, te razvijati nove, učinkovitije misaone obrasce i ponašanja koji nas podržavaju u održavanju zdravog osjećaja vlastite vrijednosti i identiteta.

„Emocionalna navezanost je ‘psihološko ropstvo’, nevidljiva veza koja postoji između roditelja i djeteta, koja ne dopušta djetetu sazrijevanje i stvaranje vlastitog identiteta te razvoj vlastitih mišljenja i izbora. Rezultat lošeg roditeljstva je odrasla osoba koja nikada nije postala emocionalno neovisna od roditelja. Dijete koje nije doživjelo roditeljsku ljubav nego je naprotiv bilo nevidljivo, zapostavljeno ili čak zlostavljano nije manje vezano na roditelje. Emocionalna ovisnost o roditeljima uzrokuje brojne nezdrave i zlostavljačke odnose. U braku imati primarni odnos s roditeljima ili s djecom, a ne sa supružnikom jako destabilizira brak pa je u kontekstu emocionalne navezanosti bilo govora o tome što znači ‘ostaviti oca i majku’“. Spomenula je i prepopustljive roditelje koji razmaze svoju djecu dajući im ‘previše ljubavi’ kao i roditelje koji su zlostavljali djecu.

I na kraju, naglasila je da „ostaviti oca i majku“ znači roditeljima oprostiti. Dok god roditeljima ne oprostimo njihove pogreške i promašaje, navezani smo na njih sve i ako živimo na drugom kontinentu, nemamo nikakvog kontakta s njima ili su pokojni. U kratkoj radionici „Prekini pupčanu vrpcu“ profesorica je objasnila i preko pitanja za samoprocjenu pokazala kako možemo provesti „emocionalnu reviziju” na sebi kako bismo prevladali snagu složenih osjećaja koje nanosi (disfunkcionalna) obitelj.

Cilj toga susreta bio je promišljati kako naša prošlost i obitelj porijekla utječu na naš sadašnji život, istražiti pitanje zašto majka, odnosno roditelji imaju tako snažan utjecaj na nas i zašto i dalje brinemo o njihovim odgovorima dugo nakon što smo prerasli našu fizičku ovisnost o njima te potrebi emocionalnog odvajanja od njih.

Zdravi obiteljski odnosi nisu stvar slučaja nego djelotvornih i zrelih izbora razmišljanja i ponašanja. Promjena nije jednostavna, ali je uvijek moguća. Ne mora nas definirati naša prošlost, ni okolnosti u kojima živimo kao ni ponašanja drugih prema nama ako svoj identitet tražimo u Kristu i sami odlučimo biti namjerni dio rješenja za svoju obitelj – promjena za kojom toliko čeznemo.