Međunarodni dug teška je prepreka ljudskom razvoju. On prisiljava brojne zemlje-dužnice da svoje, ionako siromašne izvore, usmjere na vraćanje duga umjesto za poboljšanje životnih uvjeta svojega pučanstva. Upravo takvim saznanjem i tom činjenicom potaknut je i dokument kojeg su zajednički priredile i objavile “Međunarodna suradnja za razvoj i solidarnost” (CIDSE) i “Caritas Internationalis” (CI), dvije međunarodne mreže katoličkih organizacija koje zahtijevaju brisanje duga najsiromašnijih zemalja do 2000. – jubilejske – godine. Te dvije organizacije, u svom dokumentu objavljenom 17. travnja u Rimu, donose konkretne prijedloge, koje sažeto prikazujemo:

“Težina krize s kojom se danas suočavaju nasiromašnije zemlje i blizina Jubileja, potaknuli su nas da zajedno potražimo rješenja za probleme međunarodnog duga. Na međunarodni smo dug gledali sa stajališta socijalnog nauka Crkve koji pruža načela i okvir za analizu problema i moguća rješenja. Međunarodni dug istodobno je složeno političko pitanje i neizmjerni moralni izazov. Izazov prouzrokovan u onoj mjeri u kojoj se isprepliće s ljudskim dostojanstvom, ljudskim pravima i blagostanjem muškaraca, žena i djece koji su najranjiviji u svjetskoj zajednici. No, dozivati u pamet moralne aspekte međunarodnog duga, znači također pitati se na koji se način došlo do njih, tko je donio ključne odluke, koje su ustanove danas odgovorne za donošenje rješenja i kakvo moralno načelo se treba upotrijebiti u vrednovanju i ustrojavanju odnosa između pojedinaca i ustanova kojih se taj problem tiče.
Postojanje duga ima i novčanu i društvenu cijenu. Na društvenom planu vraćanje duga crpi izvore koji bi se mogli upotrijebiti u borbi protiv siromaštva ili uložiti u ostvarenje infrastruktura kao što su ceste, škole ili bolnice. Vlade podsaharske Afrike vjerovnicima sa Sjevera uplaćuju četverostruko više od onog što troše na zdravlje svojeg pučanstva. Na novčanom planu teško zaduženje druga je riječ za rizik ulaganja te ih obeshrabruje. Učinci duga otežani su politikama strukturalnog uređenja i stabilizacije koji, nastojeći ispraviti makro-ekonomske probleme te poboljšati raspolaganje javnim novcem, često dovode do ograničenja društvenog troška, do usporavanja ulaganja, do smanjenja konkurentnosti mjesnih poduzeća te do povećanja nezaposlenosti. Prethodni bilateralni i multilateralni pokušaji trgovačkih vjerovnika nisu uspjeli smanjiti međunarodni dug, na način koji bi bio koristan najsiromašnijima. Priznajući veličinu krize, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond godine 1996. prihvatili su globlani plan smanjenja duga, nazvan “Heavily Indebted Poor Countries Initiative” (Pothvat u prilog teško zaduženih siromašnih zemalja, koju se često naziva “Inicijativa Hipc”), čija je namjera dug najzaduženijih siromašnih zemalja dovesti na “održivu” razinu. No samo se mali broj zemalja, među 41. jako zaduženom zemljom (zemlje “Hipc”), na temelju onoga što se tim planom zahtijeva, mogu obratiti za tu pomoć, a onima koji posjeduju određena obilježja pristižu preslabe olakšice, koje uz to stižu u predugome vremenskom razdoblju. Osim toga, “održivost” duga ne uzima u obzir utjecaj kojeg dugovanje ima na život pučanstva.
CIDSE i CI traže da se dug, kojeg najsiromašnije zemlje više ne mogu plaćati, izbriše do 2000. godine. Kako bi se došlo do tog cilja, predlažu:
1. Korjenito poboljšati pothvat Hipc.
2. Povezati brisanje duga s ulaganjem u ljudski razvoj, na načine prilagođene svakoj zemlji i usklađene između vlada i civilnog društva.
3. Osigurati da se odluke o olakšanju duga donose s jasnim uvidom. Međunarodne novčarske ustanove, Pariški klub i vlade svoje bi dokumente o planiranju morali dati na uvid organizacijama civilnog društva i djelatno usvojiti njihova mišljenja u analizi duga, planiranja i uvjeta posuđivanja.
4. Promijeniti ustrojstvo međunarodnih novčarskih odnosa kako bi se zajamčilo da dužnici, narodi pogođeni dugom i vjerovnici pregovaraju o dugu na jednakopravnoj razini. Moguće je rješenje uvođenje međunarodnog postupka insolventnosti (nemogućnosti plaćanja).
CIDSE i CI potiču svoje simpatizere i organizacije povezane s Crkvom da se što bolje obavijeste o dugovanju, da dođu do najosnovnijih spoznaja, te da pokrenu ili da sudjeluju u promidžbenim djelatnostima kojima se na taj problem želi skrenuti pozornost javnog mnijenja. (dl)

PRAVDA I MIR CILJEVI SU VATIKANSKE DIPLOMACIJE
“U svojoj službi u Rimu, pri Svetoj Stolici, ustanovio sam da Crkva na primjereni i neumorni način vrši poslanje mira i pomirenja među narodima. Ovdje se brzo otkriva da je nosiva osovina ‘vatikanske politike’ trajno i uporno traženje pravde i mira te žilava obrana prava ljudske osobe i naroda. Veleposlanik se uključuje u to plemenito i sveopće poslanje za dobro vlastitog naroda i cijelog čovječanstva”.
Tako piše prof. Ive Livljanić, hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici u Vatikanu, u knjizi “Biti veleposlanicima pri Svetoj Stolici danas”, koja je javnosti predstavljena 22. travnja u novom sjedištu udruge “Politička ljubav”, uz brojnu nazočnost diplomata akreditiranih pri Svetoj Stolici. Knjigu je uredila skupina veleposlanika akreditiranih pri Svetoj Stolici nakon neformalnih okupljanja koja je priredila udruga “Politička ljubav”. “Rezultati diplomatskog djelovanja Svete Stolice posljednjih su godina izuzetni”, u predgovoru piše urednik Alfredo Luciani, predsjednik te udruge, navodeći posredničku ulogu Svete Stolice na brojnim “osjetljivim mjestima” u svijetu, kao i u pomirenju između Izraela i Palestine, u Libanonu te na području nekadašnje Jugoslavije. “Moramo se prisjetiti i rezultata u obrani života, bilo nerođenog bilo onog koji se bliži kraju, i u obrani obitelji i braka, koji su postignuti na međunarodnim zasjedanjima UN-a u Rio de Janeiru, Kairu, Pekingu. Osim toga, nastupi Pavla VI. 1965. te Ivana Pavla II. 1979. i 1995. godine na općim zasjedanjima UN-a postavili su ozbiljna i teška pitanja savjestima svih, te su pokazali da je Sveta Stolica poput moralne savjesti današnjeg svijeta”.
Vatikanska je “diplomacija zrela, stručno pripremljena”, podsjeća kubanski veleposlanik Hermes Herrera Hernandez, s kojom se “odmjerava svaki veleposlanik, ubrzo otkrivajući da su mu sugovornici spremni pomoći kako bi svoj rad mogao vršiti u ozračju dijaloga”. Pohod Svetog Oca Kubi, početkom ove godine, spominje kao “jaki trenutak dijaloga i suglasnosti” posebno kada je riječ o djeci “koja ne primaju dobra koja su u skladu s njihovim prinosom razvoju putem rada”, o starcima “kojima treba omogućiti vedru starost” i “o potrebi da se siromašne svijeta oslobodi teškog biča inozemnog duga” kojeg plaćaju sve višom cijenom.
Knjiga je istodobno prilika da se “novim ključem” pročita diplomatske odnose između Svete Stolice i 117 zemalja među kojima nije mali broj onih koji su daleko od katoličke misli, kao što je to npr. Rusija. Genadij Uranov iz Saveza nezavisnih država piše da je “povijest odnosa između Rusije i Vatikana gotovo tisućljetni put. Često je taj dijalog podsjećao na razgovor između gluhog i nijemog.” Kroz različita povijesna razdoblja otvorena je nova stranica u “rusko-vatikanskim odnosima”, a “dijalog između Rusije i Vatikana izgleda vrlo pozitivnim čimbenikom za izgradnju primjerenijeg sustava međunarodnih odnosa u Europi kako bi se nadišli nacionalni i lokalni sukobi.”
Iskustvo razmjene mišljenja i dijaloga između veleposlanika neće se zaustaviti na ovoj knjizi. Već u svibnju – dakle kroz nekoliko dana – započinje novi niz susreta kako bi se proširio i prinos ostalih veleposlanika, te omogućilo objavljivanje još dva sveska prije Velikog jubileja 2000. Prvi će svezak uskoro biti objavljen u engleskom i španjolskom prijevodu. (dl)

3