Zagreb, (IKA) – U nastavku međunarodnog znanstvenog skupa o 100. obljetnici samostalnosti Hrvatske provincije franjevaca konventualaca koji se održava u svetoduškom samostanu, dr. Zlatko Matijević je u svom izlaganju naslovljenom „Diplomatski rad o. Jose Miloševića” naglasak stavio na Riječku spomenicu 1915. godine. Istaknuo je kako se na temelju malobrojnih sačuvanih svjedočanstava može zaključiti da je o. Jozo (Josip) Milošević (1869.-1926.), franjevac konventualac bio prvi hrvatski katolički svećenik koji se, na vlastitu pobudu, odlučio poduzeti korake koji su trebali, prema njegovu mišljenju, „osigurati našemu narodu bolju sudbinu”. Koncem 1914. o. Milošević je došao u Rima, da bi papi Benediktu XV. iznio probleme u vezi položaja hrvatskoga naroda, po vjeri dominantno katoličkoga, u Austro-ugarskoj monarhiji. U tu svrhu napisao je spomenicu i kao poseban prilog dao izraditi zemljovid pokrajina u kojima kao većinsko stanovništvo obitavaju južni Slaveni (Slovenci, Hrvati i Srbi), podanici Monarhije. Nažalost sadržaj Miloševićeve spomenice danas nije poznat. Tadašnji je papa navodno više puta primio o. Miloševića u tajne audijencije, tražeći od njega da ga podrobno izvijesti o prilikama na jugu drevne države vladarske kuće Habsburg-Lothring. Na Miloševićeve kontakte sa samim vrhom Katoličke crkve neposredno se nadovezuje tajna akcija iz ranoga proljeća 1915., kada je skupina hrvatskih i slovenskih katoličkih svećenika i svjetovnjaka uputila papi Benediktu XV. tzv. Riječku spomenicu, u kojoj se tražila njegova zaštita i pomoć za Hrvate i Slovence. O. Milošević je imao posebno važnu ulogu oko sastavljanja Spomenice i njezina uručenja Sv. Ocu. Gotovo da nije potrebno ni spominjati da su o. Milošević i znatan broj svećenika i svjetovnjaka uključenih u akciju oko Riječke spomenica, na čelu s krčkim biskupom Antunom Mahnićem, pripadali Hrvatskome odnosno Slovenskome katoličkom pokretu.

Nastavljajući se na osvjetljenje lika o. Jose Miloševića, dr. Hrvojka Mihanović-Salopek se osvrnula na doprinos ovog franjevca konventualca u pronalasku „Šibenske molitve”. Podsjetila je kako je od 1905. do 1907. fra Jozo Milošević djelovao kao gvardijan u samostanu franjevaca konventualaca u Šibeniku i tom je prigodom, zahvaljujući arhivskom i znanstvenom usavršavanju u Padovi i Rimu, stručno uredio 1907. samostansku biblioteku. Sređujući arhiv šibenskog samostana, unutar starog latinskog kodeksa pronašao je umetnuti hrvatski tekst molitve iz 14. st., pisan na latinici pod latinskim nazivom: oracio pulchra et devota ad Beatam Virginem Mariam, a danas se prema mjestu otkrića ovaj tekst naziva Šibenska molitva. Da bismo što objektivnije sagledali doprinos fra Joze Miloševića u znanstvenom određivanju Šibenske molitve, stavili smo njegove znanstvene prosudbe u komparaciju s potonjim i suvremenim znanstvenim filološkim istraživanjima Šibenske molitve i njezine uloge u razvojnom tijeku hrvatske srednjovjekovne književnosti. Pritom možemo zaključiti da su temeljne povijesne, paleografske, teoretsko-oblikotvorne i semantičke spoznaje koje je fra Jozo Milošević izrekao o Šibenskoj molitvi ostale aktualne i danas, te da su u kasnijim istraživanjima doživjele tek određene nadopune ili različitosti u hipotetičkoj interpretaciji sadržajnog smisla molitve (ponajviše u spomenutim radovima Eduarda Hercigonje i Josipa Vončine). Ipak, kasnija istraživanja pomakla su filološka saznanja o interferencijskoj isprepletenosti glagoljaškog, ćirilskog i latiničkog područja, što je otvorilo put mogućnostima novih pretpostavki o nastanku i prvobitnom predlošku Šibenske molitve. Međutim, temeljna, neosporna i filološki najdragocjenija zasluga fra Joze Miloševića je da je u pravo vrijeme bio na izvorima hrvatskih tekstova i time dokazao da prava otkrića zahtijevaju požrtvovnog arhivskog djelatnika i znalca koji u arhaičnim zapisima prepoznaje vrijednost književne umjetnosti, istaknula je Mihanović-Salopek, te izlaganje zaključila i zvučnim zapisom Šibenske molitve snimljenom u šibenskoj katedrali.

Dr. Katarina Koprek se u svom izlaganju osvrnula na glazbeno djelovanje o. Tomislava Talana (1910.-1989.). Istaknula je, kako je o. Talan bio sudionik presudnoga koncilskoga i pokoncilskoga razdoblja u smislu obnove liturgije i liturgijske glazbe u nas. Na glazbenom području ostavio je bogate plodove svojega ustrajnoga rada, prvenstveno kao skladatelj a potom i kao glazbeni pedagog. Živio je vrlo intenzivnim duhovnim životom, o čemu svjedoče njegovi notni zapisi ali i pisana ostavština, prije svega propovijedi. Posebno je istaknula njegovu ulogu u osnivanju Instituta za crkvenu glazbu 25. rujna 1963. godine, gdje je o. Talan bio član prvog profesorskoga zbora (od 1963. – 1971. godine).
No, o. Talan je prvotno bio glazbeni pedagog. O tome uvjerljivo svjedoče njegovi zapisi (skripte) sačuvani u ostavštini. O uspješnosti njegova pedagoškog rada svjedoče i brojni – diplomski radovi na Institutu za crkvenu glazbu (17 diplomskih radova od kojih je jedan na slovenskom jeziku!) preko kojih je o. Talan nastojao uvesti studente u znanstveno istraživanje prošlosti i sadašnjosti crkvene glazbe.
Kao skladatelj, o. Talan je skladao za potrebe crkvenog zbora iz vjerničkoga, pedagoškoga, liturgijskoga i znalačkoga iskustva, u skladu sa smjernicama koje su karakterizirale prva desetljeća 20. st. ali i liturgijsko – glazbena obnova 2. Vatikanskoga sabora. Uz jasni idejni potez iz kojega izbija u prvom redu vjera, umjetnost i znanje Talanova je glazbena misao jasna, zaokružena i dovršena, ali, nažalost, možda iz praktičnih (izvedbenih) razloga, kratka. Prema arhivskim popisima o. Talan je napisao gotovo stotinu skladbi s područja liturgijske i crkvene glazbe (6 kantata, 4 mise, pedesetak moteta za muški i mješoviti zbor, dvadesetak pučkih popijevaka, duete, preludije, fuge). Promotri li se Talanov opus u njegovoj cjelovitosti valja reći da je intenzivno živio kao skladatelj sa svim životom sveopće Crkve, velikim događajima u našoj Crkvi te župske zajednice u kojoj je djelovao.
Analizirajući neka Talanova djela, dr. Koprek istaknula je kako sva njegova glazbena djela otkrivaju umjetnika osobito osjetljiva i prvotno usmjerena na tekst. U načinu kako postupa pri glazbenoj obradbi teksta, Talanova je melodika raznovrsna, ovisna o ugođajima. Linije su mu raspjevane s pobožnom razumljivošću onoga što se pjeva. Istaknula je i kako je Talan majstor polifonog oblikovanja i u četveroglasju. Svoje izlaganje dr. Koprek je ilustrirala glazbenim isječcima Talanovih djela u izvođenju studenata Instituta za crkvenu glazbu.