MIR - SRCE SVETKOVINE BOŽIĆA

Mons. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup
predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

BOŽIĆNA ČESTITKA

U se vrijeme godišta
mir se svijetu naviješta
Porođenjem djetića
od Djevice Marije

Draga braćo i sestre!
Dragi slušatelji i gledatelji!

Ovom starodrevnom hrvatskom božićnom pjesmom navješćuje se čudesno otajstvo utjelovljenja Boga u naš svijet. Čitava jedna teologija i antropologija na zgusnut je način rečena u toj zanosnoj pjesmi. I zato je rado pjevaju sve generacije vjernika. U ovo se, dakle, vrijeme godine svijetu naviješta mir. I to mir rođenjem Djeteta od Djevice Marije. To je srce svetkovine Božića. To je taj jedinstveni, radosni navještaj kojega Crkva ne prestaje naviještati ni na ovaj prvi Božić u trećemu tisućljeću.

Utjelovljenje Boga u naš svijet dogodilo se rođenjem Djeteta. I k tome, Djeteta u jaslama, u špilji, na rubu, posve po strani – «jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu»
(Lk 2,7). Božić je zaobišao sve čovjekove predodžbe o Bogu. Tamo gdje bi ljudi očekivali snagu – Bog je pokazao krhkost. Tamo gdje bismo tražili svemogućnost – Bog je u Djetetu pokazao posvemašnju ovisnost. Tamo gdje bismo podrazumijevali sjaj i moć, Bog je očitovao jednostavnost i čak bijedu. Čini se kao da je Bog svoju svemoć pokazao kao svoju nemoć.«Oplijenio je sama sebe uzevši lik sluge», reći će sveti Pavao. Bog je posve obrnuo ljestvicu naših vrednota.

Ali Božić je izmijenio i sliku o vrijednosnim sustavima ovoga našeg svijeta. U središte čovjekova odnosa s Bogom, sa samim sobom i sa svijetom postavljen je naprosto novi život. Životu je potvrđen božanski izvor. Vraćen mu je značaj svetog. Udaren mu je pečat vječnosti i darovana snaga smisla. Upisujući se tako svojim životom u naš svijet kao maleno Dijete, Bog je pokazao lice Oca s ljubavlju okrenuto prema svemu stvorenom.

«Životu je cijena previsoka» (Ps 49,9), pjevao je još davni psalmist, a sveti Ivan u proslovu svoga evanđelja, koje se naviješta na Božić, piše: «Život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze» (Iv 1,5). Pred očima naše vjere ta istina života, kao istinskoga svjetla koje nikakva tama ne može obuzeti, postavlja se kao zadatak i mjera za odmjeravanje svih vrijednosti.

Tu posebno mislim na otvorenost prema životu. Ako je Bog sama sebe upisao u srce života, onda je otvorenost životu i promicanje toga najvećeg dara prva čovjekova zadaća, istinski izraz njegova bogoštovlja, ali i prava mjera svakoga čovjekoljublja.
U božićnome otajstvu ponavljamo tu istinu koja budi nove nade. S Božićem možemo postati poklonici Božji ukoliko smo poklonici njegove objave; ukoliko smo poklonici života. I obrnuto – to nismo ukoliko se zatvaramo životu ili ga potiremo i uništavamo.
Zbog toga se i dogodio Božić: «Da život imaju, u izobilju da ga imaju» (Iv, 10,10).

Nakon Božića ništa više nije isto. Po Isusovu rođenju materinstvo dobiva novu dimenziju, dotada nepoznatu: biti majka od tada pa dalje znači roditi Isusovu braću i sestre, koji su u Isusu pozvani biti sinovi i kćeri Oca na nebesima. Stoga svaka majka može s Isusovom Majkom ponavljati: «Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni» (Lk 1, 48-49). Roditelji dijele Stvoriteljevu radost dok promatraju svoju djecu.

Kao što je bilo i u Betlehemu, tako je i u svakoj obitelji koja s radošću prima dijete. Jer, samom svojom prisutnošću, ono u obitelji koja ga prihvaća mijenja sve odnose. Dijete mijenja i prostorni raspored doma: kolijevka postaje središte. Otvaraju se novi odnosi među supružnicima: oni zajedno gledaju prema svome djetetu. No, ne može se reći da ono samo prima od roditelja. Dijete humanizira svoje roditelje samim tim što je tu. Ono pomaže roditeljima da njihova ljubav postane velikodušnija. Djeca nas mijenjaju po samoj svojoj nazočnosti.

Djeca oslobađaju odrasle ljude od osamljenosti. Mnoge starije osobe trpe od samoće. Žele vidjeti svoju djecu i još više svoje unuke. Nisu li unuci pravi saveznici baka i djedova? Oduvijek oni veoma dobro idu zajedno. Ali nažalost ti su susreti sve rjeđi. Sve je veća udaljenost između mjesta boravka baka i djedova i kolijevki njihovih unuka. Ali ne samo to. Novi brat ili sestra mijenjaju i odnose unutar same djece. Nije lako jedincima i jedinicama! Naučiti živjeti s braćom i sestrama, dijeliti, igrati se, smijati se i plakati, oslanjati se na njih, učiti i poučavati – sve je to neprocjenjiv dar otvorenosti životu.

Našem je društvu potrebno vratiti raspoloživost, velikodušnost i radost prema djeci za koju kao da ima sve manje mjesta. Danas kao i jučer najveći dar koji se pojavljuje na svijetu novi je život. Svemu nas tome uči Božić.

Božić je stoga blagdan djeteta: blagdan Božjeg Sina koji je postao čovjekom i blagdan sve djece svijeta. Stanimo i promatrajmo Dijete u jaslama. Otvorimo oči za svu djecu svijeta. Oni nam pokazuju put i usmjeravaju nas prema Gospodinu. Promatrajući djecu, naš pogled i naše srce postaju slični djetetu, što je uvjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko.

Isus je k nama došao po Mariji. Ona je i danas put koji nas vodi njezinom Sinu.
Neka nas Bogorodica Marija ovog Božića dovede do novorođenog Djeteta i do djece svijeta. Neka nas dovede do otvorenosti prema životu – tom najistinskijem očitovanju Boga u našemu svijetu. I neka nam Božić bude mjera osobnih, obiteljskih i društvenih odnosa. Samo takva mjera ovim našim preplašenim srcima i ovome našem uznemirenom svijetu može donijeti mir.
A Božić – Božić je mir naš!

Svima od srca želim radostan Božić i blagoslovljenu novu 2002. godinu.

U Zagrebu, 24. prosinca 2001.