Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nastavljajući kateheze o misi, možemo se zapitati: što je zapravo misa? Misa je spomen-čin Kristova vazmenog otajstva. Ona nas čini dionicima njegove pobjede nad grijehom i smrću, i daje puni smisao našem životu.

Zato, da bismo shvatili vrijednost mise, moramo ponajprije shvatiti biblijsko značenje “spomen-čina” (memorijala). To “nije puko sjećanje prošlih događaja, nego… [oni] na neki način, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život” (Katekizam Katoličke Crkve, 1363). Isus Krist je, svojom mukom, smrću, uskrsnućem i uzašašćem, na nebo dovršio Pashu a misa je spomen-čin njegove Pashe, njegova “izlaska” koji je učinio za nas da nas izbavi iz ropstva i uvede u obećanu zemlju vječnog života. To nije samo neko sjećanje, ne, to je nešto više: to je uprisutnjivanje onoga što se dogodilo prije dvadeset stoljeća.

Euharistija nas uvijek vodi do samog vrhunca Božjeg spasenja: Gospodin Isus, postavši kruhom koji se lomi za nas, izlijeva na nas sve svoje milosrđe i ljubav, kao što je učinio na križu, da obnovi naše srce, naš život i naš odnos s Njim i s braćom. Drugi vatikanski koncil kaže: “Kad god se na oltaru slavi žrtva križa, kojom je Krist, naša Pasha, bio žrtvovan, vrši se djelo našega otkupljenja” (Dogm. konst. Lumen gentium, 3).

Svako slavlje Euharistije je zraka onog sunca bez zalaska koje je uskrsli Isus. Sudjelovati na misi, osobito nedjeljom, znači ući u pobjedu Uskrslog, biti obasjani njegovom svjetlošću, osjetiti kako nam se grudima razlijeva njegova toplina. Duh Sveti nas po euharistijskom slavlju čini dionicima božanskog života koji je kadar preobraziti čitavo naše smrtno biće. U svom prijelazu iz smrti u život, iz vremena u vječnost, Gospodin Isus vodi i nas zajedno s Njime činiti Pashu. Na misi se čini Pasha. Mi smo na misi s Isusom, umrlim i uskrslim i on nas vuče naprijed, u vječni život. Na misi se sjedinjujemo s Njim. Štoviše, Krist živi u nama i mi živimo u njemu, kako kaže sveti Pavao: “S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 19-20).

Njegova nas krv, naime, oslobađa od smrti i straha od smrti. Oslobađa nas ne samo od vlasti tjelesne smrti, nego od duhovne smrti koja je zlo, grijeh, koja nas snađe svaki put kad postanemo žrtve vlastitoga ili tuđega grijeha. I tada je naš život onečišćen, gubi ljepotu, gubi smisao, vene.

Krist nam, naprotiv, vraća život; Krist je punina života, a kad se suočio sa smrću uništio ju je jednom zasvagda: “uskrsnuvši od mrtvih smrt uništi, život obnovi” (Četvrta euharistijska molitva). Kristov Vazam je konačna pobjeda nad smrću, jer je On svoju smrt pretvorio u najviši čin ljubavi. Umro je iz ljubavi! A u euharistiji On nam želi prenijeti tu vazmenu, pobjedničku ljubav. Ako je primamo s vjerom, mi također možemo uistinu ljubiti Boga i bližnjega, možemo ljubiti kao što je On nas ljubio, dajući život.

Ako je Kristova ljubav u meni, mogu se potpuno darivati drugom, sa sigurnošću u srcu da čak i ako bi me drugi povrijedio, ne bih umro; u protivnom bih se trebao braniti. Mučenici su dali svoju život upravo zbog te sigurnosti u Kristovu pobjedu nad smrću. Samo ako iskusimo ovu Kristovu moć, moć njegove ljubavi, uistinu smo slobodni darivati se bez straha. To je misa: ući u tu Isusovu muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće; kad idemo na misu to je isto kao da idemo na Kalvariju, ista stvar. No, razmislite: ako za vrijeme mise idemo na Kalvariju – poslužimo se svojom maštom – i znamo da je onaj čovjek tamo Isus. Hoćemo li si dopustiti da brbljamo, da fotografiramo, da radimo malu zabavu? Ne! Jer je to Isus! Sigurno ćemo biti u tišini, plakati i ujedno biti radosni što smo spašeni. Kad uđemo u crkvu da slavimo misu, mislimo na to: dolazim na Kalvariju, gdje Isus daje svoj život za mene. I tako nestaje zabave, nestaju brbljanja, komentari i te stvari koje nas udaljuju od te tako lijepe stvari kao što je misa, Isusova pobjeda.

Mislim da je sada jasnije kako Pasha biva prisutna i djelatna svaki put kad slavimo misu, to jest smisao spomen-čina. Sudjelovanje u euharistiji uvodi nas u Kristovo vazmeno otajstvo, dajući nam da prijeđemo s Njim iz smrti u život, to jest na kalvariju. Na misi se ponavlja kalvarija, to nije neka zabava.