Misa je srce Dana gospodnjega

Predraga braćo i sestre!
1. U najnovijem apostolskom pismu Dies Domini o posvećivanju nedjelje pisao sam da euharistijski skup predstavlja srce Dana Gospodnjega. Za dobro življenje nedjelje prva je, dakle, dužnost sudjelovati u svetoj misi. To je teška obveza, kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve (2181), ali to je ponajprije duboka potreba koju kršćanska duša ne može ne osjetiti.
U svakoj se euharistiji obnavlja žrtva koja je jednom za svagda izvršena na Golgoti, te Crkva, sjedinjujući svoju žrtvu s onom Gospodinovom, naviješta njegovu smrt i proglašuje njegovo uskrsnuće u očekivanju njegova dolaska. Ako to vrijedi za svetu misu koja se slavi svakodnevno, to osobito treba istaknuti kad je riječ o nedjeljnoj misi, budući da je nedjelja osobito povezana sa spomenom Kristova uskrsnuća.

2. Nedjelja je dan u koji je pozvana sva zajednica; zato je također nazvana “dies Ecclesiae”, Dan Crkve.
Toga dana kršćanska zajednica sluša obilno i svečano proglašenu riječ Božju. Tako se u prvom dijelu mise ostvaruje pravi dijalog Gospodnji s njegovim narodom.
Sudjelovanjem pak u istoj gozbi produbljuje se zajedništvo među svima koji su okupljeni u Kristovu Duhu. Tako je nedjeljna euharistija povlaštena prilika u kojoj se Crkva iskazuje kao sakrament jedinstva, “znak i oruđe bliskoga sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda” (Lumen gentium, 1). U svijetu koji je često podijeljen, ranjen i označen žarištima raskola, nasilja i rata, hitno je potrebno da Gospodinovi učenici pruže to svjedočanstvo bratskoga jedinstva.
3. Neka presveta Marija, koja je na dan Pedesetnice zajedno s apostolima molila, izmoli za naše euharistijske skupove dar djelotvornog pokazivanja nazočnosti Isusa uskrsloga i njegova Duha. Neka njezin ustaljeni zagovor postigne da vjernici žive kao jedno srce i jedna duša (usp. Dj 4,32), uvijek spremni odgovoriti svakome koji traži razloge nade koja je u njima (usp. 1 Pt 3,15) P
Poslije angelusa
Praznična opuštenost koja označuje ovaj mjesec kolovoz ne daje nam pravo zaboraviti sudbinu mnogih naroda koji podnose teške kušnje i vide kako im je ugrožena sadašnjost i budućnost.
Posebno mislim na stanovnike nedalekoga Kosova koji su postali plijen oružanoga nasilja te uvjeti u kojima oni žive postaju sve dramatičniji. Nešto dalje, u Africi, Gvineja, Bisao i Ruanda postali su poprišta novih, okrutnih i nekažnjivih pokolja, dok je u Demokratskoj Republici Kongo opet progovorilo oružje. Ne smijemo zaboraviti ni dramu sudanskoga pučanstva, koje nam je tako srcu priraslo.
Strašni atentati koji su prošlog petka počinjeni u Keniji i Tanzaniji pridonijeli su još goroj nesigurnosti na afričkom kontinentu.
U Aziji, milijuni obitelji u kontinentalnoj Kini postadoše žrtve razornih poplava, kao i u Bangladešu i u južnoj Koreji. U Myanmaru narod još ne vidi ostvarivanje svojih težnja za demokracijom. U istočnom Timoru živa je nada da je dijalogom i dogovaranjem moguće učvrstiti korake prema definitivnom rješenju.
Sjećajući se sve braće i sestara u obitelji čovječanstva koji su u potrazi za dostojnijim životom, molimo da Gospodin nadahne sve one koji u rukama drže sudbinu svojih sugrađana, da im prva briga bude poštivanje ljudske osobe i promicanje djelotvorne solidarnosti.
Bog će od njih tražiti račun o toj njihovoj odgovornosti.