Čitanja: Iz 61,1-3a.6a.8b-9; Otk 1,5-8; Lk 4,16-21;

Predraga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni, dragi redovnici i časne sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice, draga braćo i sestre u vjeri!

1. U ovom znakovitom slavlju dolaze mi u sjećanje riječi kojima Koncil ističe da se “Crkva poglavito očituje u punom i djelatnom sudjelovanju svega svetog naroda Božjeg u istim liturgijskim slavljima, navlastito u istoj euharistiji, u jednoj molitvi, pri jednom oltaru, kojemu predsjeda biskup okružen svojim prezbiterijem i služiteljima” (SC, 41). Ova liturgijska zajednica, sabrana danas u našoj katedrali, na osobit način očituje otajstvo Crkve okupljene oko Krista. Ona, svjetlom i snagom Duha Svetoga, daje hvalu Ocu i zazivlje njegovu pomoć za sebe i čitavi svijet.
Ne želimo se sada ograditi zidovima ove naše drage Prvostolnice: očima duha želimo obuhvatiti sve vjernike naše Nadbiskupije, dapače drage nam domovine Hrvatske i čitavoga svijeta, jer vjera sve povezuje i zbližuje. Želio bih da širom otvorimo svoje srce za čitavo čovječanstvo koje je tako drago Bogu. Molimo Krista, jedinoga Spasitelja svijeta da milinom svoje utjehe i nade ispuni dušu svakoga čovjeka na našoj zemlji. Želim da sve nas ovdje nazočne Duh Sveti zamiluje kako bismo postali nositelji Božje blagosti braći i sestrama koje susrećemo.
Kao i obično na današnji dan, u ovoj misi Posvete ulja, biskup se želi posebno obratiti subraći u svećeništvu jer danas slavimo godišnjicu spomen-dana kada je Krist podijelio svoje svećeništvo apostolima i nama. Mi smo posvećeni za vas, dragi vjernici, da biste vi mogli susresti živi i sakramentalni znak Isusa, Pastira i Učitelja.

“Duh Gospodnji na meni je (…) posla me blagovjesnikom biti siromasima”
2. Draga braćo svećenici, svatko od nas posvećen je Duhom Svetim. Duh je opečatio našu dušu svojim božanskim znakom kako bismo bili vidljivi znaci Krista Svećenika. Zauvijek označeni Duhom Svetim poslani smo biti glasnicima evanđelja svim ljudima do nakraj zemlje. Gdje je taj kraj zemlje o kojem govori Isus? Zasigurno tu je riječ o prostornim granicama svijeta, ali i o duhovnim, tajanstvenim i neistraženim granicama svakoga čovjeka. One označuju mnogobrojne i nikad potpuno istražene putove ljudskih života. Nasuprot širokim i složenim granicama tih područja često se osjećamo neprikladnima, ponekad prestrašenima. Izgledaju da ih riječi evanđeoskog navještaja ne mogu obuhvatiti.
Kako mi danas naviještamo evanđelje? Što evanđelje, čiji smo služitelji i glasnici, znači današnjem čovjeku? Ponekad, dragi prijatelji, možda nas obuzimaju i sumnje, ali Isusova riječ Pavlu, neodlučnom i zbunjenom prilikama u Korintu, danas govori i svakome od nas: “Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu” (Dj 18, 9-10).
To je odgovor, dragi svećenici, koji želimo svom dušom prihvatiti u ovom svečanom slavlju. Bez obzira na današnje poteškoće i probleme, čovjek je uvijek isti. Ljudi, koje poznajete jer živite u njihovoj blizini, koje susrećete i slušate srcem pastira, s kojima dijelite trenutke radosti i žalosti, s njihovim problemima vezanim uz posao, stanovanje, zdravlje, budućnost, očekuju od vas riječi ohrabrenja, nade i povjerenja.

Imamo li mi odgovore na njihova pitanja? Ako imamo, jesu li ti odgovori naši? Vi znate da to mogu biti samo riječi Isusova evanđelja. One govore o spasenju duše, o vječnom životu, o ljepoti istinske slobode i prave ljubavi. One izviru iz Božjeg srca, postaju tijelo u Kristu, nastanjuju se u Crkvi koja je majka i učiteljica. One nas ne odvraćaju od sadašnjosti u ime budućnosti, od zemlje u ime neba, od vremena u ime vječnosti. Budući da su to riječi Božje, one govore čovjekovom srcu, daju smisao svakidašnjim događajima, rasvjetljuju ljudsku odgovornost.

“O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka”
3. Ako riječi proroka Izaije posviješćuju i jačaju naše povjerenje u službi navjestitelja Radosne vijesti u današnjem svijetu, zaziv pripjevnog psalma podsjeća nas kako naš život treba uvijek pratiti molitva hvale Bogu. Molitva hvale proizlazi iz srca koje poznaje Boga ljubavi, Boga koji je naš istinski Prijatelj, naša Sudbina, Onaj koji nas je izabrao da bismo s njim surađivali u djelu spasenja.
Znamo dobro da se tu ne radi o nečemu, nego o Nekomu. Zbog toga nezamjenjivi izvor ovoga “spomena” naša je svećenička molitva. Iz tog intimnog prostora, živog kao kucaj srca, rađa se trajna molitva hvale, koja daje plodnost našoj službi i našem životu. Samo u svjetlu vjere, naime, spoznajemo da i naše ljudske nedostatnosti, granice naše životne dobi kao i pastoralne poteškoće te moguća neshvaćanja mogu biti pravi apostolat, dobro sjeme koje Gospodin sije u duše ljudi. Kada slabi pogled vjere i naša služba postaje mlaka i gubi polet. Tada se počinje sve prosuđivati, i događaje i ljude, samo ljudskim kriterijima, a nad našu se dušu spušta veo žalosti i nesnalaženja.
Draga braćo svećenici, postojan duhovni život neophodan je za naše poslanje. To je osnovna hrana našega svećeništva koja je potrebna koliko za plodnost našega pastorala toliko i da ne bi izblijedjela ljepota našega poziva. Moguće je to samo uz održavanje “pravila života” koje je svatko od nas pozvan sebi zadati; pravila koje traži odgovoran red u dnevnim zadacima. “Serva ordinem et ordo servabit te” (Čuvaj red i red će tebe čuvati), piše sv. Augustin.
Red pastira duša je u znaku pastoralne ljubavi. Neka red budi prilagodljiv, ali čvrst i nepoljuljan glede bitnih stupova duhovnog života kao što su: Euharistija, Časoslov, meditacija, studij. Tako će i pastoralna ljubav, koja tvori svećenički identitet, pronalaziti ne samo uvijek svježu učinkovitost, nego i nove poticaje i privlačnost. Bit će uistinu sredstvo našega posvećenja. Na tu smo svetost čvrsto pozvani, ne usprkos pastoralnom radu, nego po njemu, kao što to naglašava Drugi vatikanski koncil: Prezbiteri “po samim se, naime, svakidašnjim svetim činima, kao i po svojoj cjelokupnoj službi koju obavljaju u zajedništvu s biskupom i ostalim prezbiterima, usmjeruju prema savršenstvu života. Ta, pak, svetost prezbitera vrlo mnogo pridonosi plodonosnijem obavljanju njihove vlastite službe” (PO, 12).
U perspektivi molitve, osobne i one s Božjim narodom, bolje se rasvjetljuje služba Evanđelja: “Duh Gospodnji … posla me blagovjesnikom biti siromasima”. Svećenik je poslan govoriti ljudima, ali prije toga treba on razgovarati s Bogom. Svećenik je specijalist za Riječ Božju, ali prije toga treba biti ekspert koji izgovara riječi pred Bogom u molitvi. Svećenik treba prije biti molitelj kako bi bio učitelj.

4. Draga braćo u svećeništvu, ispred ovdje nazočnih vjernika koji predstavljaju Božji narod naše Nadbiskupije zahvalimo Gospodinu Isusu koji nas je pozvao u sveti red đakona, prezbitera i biskupa.
U ovom slavlju zahvalimo Bogu za novoga zagrebačkog pomoćnog biskupa mons. Ivana Šaška. Njega je papa Benedikt XVI. dana 11. veljače ove godine izabrao za biskupa, a zaređen će biti u ovoj Prvostolnici u subotu vazmene osmine, 29. ovoga mjeseca. Preporučujem ga u vaše molitve.
Zahvalimo svemogućem Bogu i za tri dijecezanska mladomisnika: vlč. Željka Faltaka, vlč. Ivicu Budinšćaka i vlč. Dubravka Škrlin-Hrena, koje sam s još osam redovničkih mladomisnika zaredio prošlog lipnja o ovoj katedrali. Zahvalimo Bogu i za jedanaest dijecezanskih đakona koji se zajedno s đakonima iz naših redovničkih zajednica pripremaju za prezbitersko ređenje. Njih kao i naše bogoslove i sjemeništarce te redovničke kandidate i kandidatice toplo preporučujem u molitve svega Božjeg naroda.
Od prošlog Velikog četvrtka Bog je pozvao k sebi ovu našu pokojnu braću: vlč. Franju Šameca, vlč. Alojzija Čunčića, vlč. Josipa Korpara, vlč. Dragutina Jagodića i vlč. Pavla Šatraka. Ovdje se spominjemo i pok. dekana našega Fakulteta kapucina dr. Tomislava Zdenka Tenšeka. Preporučimo ih Božjem milosrđu. Draga braćo i sestre, svojim žarkim molitvama pratimo i onu našu braću koja su posustala u svećeničkoj službi i koja više nemaju snage obnavljati svoja svećenička obećanja.
U pripremi na Drugu sinodu Zagrebačke Crkve u ovoj se godini spominjemo desete obljetnice drugog pohoda sluge Božjega papa Ivana Pavla II. Hrvatskoj te desete obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, našega nadbiskupa. Zahvaljujući Bogu na darovima koje smo u desetljeću javnoga čašćenja blaženoga Alojzija iskusili i kao pojedinci i kao Crkva i kao narod, želimo tu obljetnicu na različite načine obilježiti tijekom ove godine, kako bismo što bolje upoznali i što više svojim životom nasljedovali taj hrvatski svetački lik. Ovime ujedno objavljujem da će središnja proslava tih obljetnica biti u rujnu ove godine, i to 20. i 21. rujna 2008., koju će predvoditi Papin Državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone.
Draga braćo, zahvalimo Isusu Kristu koji nas je pozvao u svećeništvo te obnovimo svoje pouzdanje zajedno s obećanjima koja smo položili u biskupove ruke na dan svoga ređenja. Molimo Gospodina da nas učini pastirima po svome srcu, da bismo bili svećenici kojima su usta ispunjena radošću Evanđelja, a ruke djelima pastoralne ljubavi. A vi, predragi vjernici, poduprite svoje svećenike molitvom da mogu vjerno izvršiti poslanje koje im je Krist povjerio. Neka sve nas na tom putu prati nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije. Amen.