Zadar, (IKA) – Na spomen 20. obljetnice srbijanskog napada na Zadar s mora, kopna i iz zraka, kad je grad ujedno obranjen, u četvrtak 6. listopada u zadarskoj crkvi Sv. Šimuna, zaštitnika grada, misno slavlje zahvale Bogu za dar slobode, molitvu za hrvatski narod i branitelje, predvodio je don Josip Lenkić, čuvar svetišta i kancelar Zadarske nadbiskupije, rekavši da se s pijetetom i zahvalnošću spomen obrane ne zaustavlja na izvanjskome nego prodire dublje, gdje se mi, hodočasnici na zemlji, susrećemo s onima u vječnosti; tu život pokazuje svoju drugu stranu i beskrajnost u Bogu. “Čovjek koji ima dobivenu ili prisvojenu moć u napasti je da postane neskroman, ohol i da tu moć iskoristi za sebične prohtjeve, ne razmišljajući o dobru drugoga. Da nije bilo ljudske oholosti, ne bismo se spominjali tolike patnje koju su u agresiji proživjeli hrvatski ljudi. Ali te patnje iznjedrile su našem narodu očitovanje Božje ljubavi koju smo dužni čuvati kao zalog sadašnjice i smjerokaz za budućnost”, rekao je don Josip, dodavši da je svaki rat krvavo ostvarenje zla i zatiranje dobra; no grijeh je tumačiti Domovinski rat izjednačavanjem zločinca i žrtve. Kao živi svjedoci trebamo razmatrati Domovinski rat kroz ljubav prema ljudima koji su branili druge ljude. “To je naša zadaća, usprkos onima koji su u Hrvatskoj i izvan nje uložili značajnu političku moć i ekonomska sredstva da dokažu suprotno. Sve je započelo kad je obescijenjena istina o čovjeku, domu i domovini. Hrvatski čovjek nije pošao ratovati u tuđu zemlju. Rat ga je zatekao u svakodnevnim poslovima”, rekao je don Josip. Upozorio je da je u našem društvu poljuljana vrijednost zajedništva koje je bilo osnaženo u ratu. “Sloga i zajedništvo ne niču na tlu samodostatnosti i uskogrudnih interesa. Branitelji koji su obranili domovinu nisu pošli u rat iz interesa kako bi nešto dobili, a ipak su izvrgnuti sramoćenju i preziranju radi svoje velikodušnosti. Ljubav prema bližnjemu, solidarnost, nesebičnost i sloga, stupovi su na kojima je Hrvatska izgrađena. Moramo je i dalje graditi oslanjajući se na vrijednosti izgrađene u povijesti i osnažene za Domovinskog rata. To ne smijemo dovesti u pitanje ako želimo Božji blagoslov i snagu silniju od ljudskih pravorijeka”, poručio je don Josip. O Domovinskom ratu svašta se čuje, no ne i o vrijednostima koje su prožimale te godine stradanja. “To su bile godine hrabrosti, milosrđa, ljudskosti i pouzdanja u Božju providnost. Mi smo svjedoci i živi spomen ljubavi i patnje koje laž ne može uništiti. I danas se u ime nečije objektivnosti zanemaruju tadašnje okolnosti, ozračje i ljudska svakodnevica koja je šira od političkih razmišljanja i igara. Život nije komad administrativnog papira. Pa se tako ne može napisati istinu o Domovinskom ratu analizirajući samo dokumente i potpise, položaje vojnih postrojbi i broj tehničkih sredstava. Istinu o tim godinama svjedoče iskustva susreta i opraštanja, poleta i nadanja, strepnje i molitve. Domovinski rat su i obećanja da rodna gruda neće biti zaboravljena ni ostati opustošena. Postojali su napadači, otimači, sluge laži. S hrvatske strane su bili oni koji su branili nedužne živote, koji u rukama nisu držali osvajačke manifeste, nego su nosili krunice”, poručio je don Josip. Vrijednosti iz tog vremena ni danas nisu manje aktualne ali su poljuljane. “Nemamo ih pravo zaboraviti i prestati ih živjeti. Svijest o moralnim vrijednostima, a ne njihovo blaćenje, može jamčiti sigurnost i dobrobit domovine. Ljubav u darivanju vlastitog života za druge na prvom je mjestu vrijednosti. Ta ljubav nije moguća s distance i nije ostvariva bez vjere u vječnost”, poručio je don Josip.
Navještaj Božje riječi o Zakeju propovjednik je aktualizirao situacijama čiji smo i sami nositelji. “Kad je Zakej čuo da Isus dolazi u grad, htio ga je vidjeti. Ali ne tako da ga Isus dotakne, zahvati i obrati. Želio je promatrati, skriven u krošnji smokve, zaštititi se od Isusova pogleda. Nije želio biti primijećen. Svi smo ponekad slični Zakeju, po želji za promatranjem koje ne obvezuje. Pojedinci iz prikrajka glasno razmišljaju što bi trebala činiti Crkva, što su dužnosti službi društva, na koji način odgovorni moraju pronaći rješenja. U središtu su uvijek drugi. Svatko od nas ima smokvu na koju se sklanja kako bi mogao predbacivati drugima. U Hrvatskoj ima ljudi koji se postavljaju kao da sjede iznad zbilje, s visoka govore o drugima i pokazuju što bi drugi trebali činiti”, upozorio je don Josip, dodavši da se osobito vodstvu Crkve daju smjernice. No, ti kritičari ne žele sudjelovati u životu Crkve nego skriveni u krošnji, udaljeni, dijele lekcije.