Liturgijska čitanja: Ez 37, 1-14; Iv 14, 23-29

Draga braćo nadbiskupi i biskupi, članovi Hrvatske biskupske konferencije!
Subraćo u svećeništvu, dragi redovnici, drage sestre redovnice, braćo i sestre u vjeri!

1. Okupljeni ovdje u Kninu čuli smo riječi proroka Ezekiela koje su odjekivale u Biskupiji, kraj ruševina bazilike Svete Marije iz 11. stoljeća, prije trideset godina (17. rujna 1978.). Tada su se hrvatski vjernici sa svojim pastirima okupili, da bi proslavili devetsto godina od posvete bazilike koju je dovršio kralj Zvonimir, odnosno da bi učvrstili svoju vjernost, izraslu iz kršćanskih korijena i nadahnuli se na izvoru kršćanske kulture koja je očuvala osjetljivost prema Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, sažetu u pralik Gospe Velikoga Zavjeta, očitovanu u obnovljenoj snazi kršćanske ljubavi prema bližnjemu.
Nadbiskup Franjo Kuharić tada je u homiliji naglasio: “Civilizacije se mijenjaju, sistemi prolaze, carstva nestaju. Što se sve izmijenilo u devet stoljeća povijesti svijeta i ovoga našeg podneblja! Ali kad bi došao kralj Zvonimir i oni biskupi i vjernici koji su prisustvovali posveti crkve Svete Marije u Biskupiji, našli bi nešto što ne prolazi, što uvijek živi: istu Euharistiju, istu misu, istoga Isusa Spasitelja koji je među nama kao Uskrsnuli i stvarno Prisutni. Našli bi istu pobožnost prema Majci Božjoj i zajedno bi s nama molili: Zdravo Marijo milosti puna. Našli bi isto vjerovanje i zajedno bi s nama obnovili cjelovitost toga vjerovanja u kojem je sažeta sva Božja objava, Božja riječ koja vodi ljude čvrstim putovima istine, oslobođenja i spasenja. Našli bi iste zapovijedi Božje koje su istine života, zakon koji jedini ostvaruje sve ljudske odnose u pravednosti, istini i miru […] Budućnost se svijeta ne kroji samo na političkim konferencijama, u razgovorima i ugovorima, nego u ljudskim srcima i savjestima. Obraćeno srce je bolja budućnost; obraćena duša je sretnija budućnost; obraćen čovjek, čovjek riječi Božje, bolji je svijet”.

2. Spominjući se toga događaja od prije trideset godina ne zaboravljam ni onu važnu obljetnicu koja u ovoj godini dobiva posebno značenje. Prije sedamdeset godina, 18. rujna 1938., spomen-crkvu u Biskupiji kraj Knina posvetio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, čiju desetu obljetnicu beatifikacije slavimo baš ove godine.
Oba moja predšasnika, i blaženi Alojzije i nadbiskup Franjo Kuharić, naveli su riječi prorokovih Tužaljki: “Milosrđe je Božje što ne izgibosmo! Milosrđe je Božje što nismo uništeni!” (Tuž 3, 22). Zar nemamo mi, draga braćo i sestre, ovdje danas okupljeni, još više prava, još više razloga nakon tolikih patnja i stradanja – našu povijest promatrati kao povijest s Bogom, ispisanu na njegovu dlanu, zahvalni za njegovo milosrđe? Zar nemamo toliko primjera nesebičnosti i ljubavi koji nas potiču da i dalje gradimo kršćansku kulturu ljubavi, u zajedništvu Katoličke Crkve?
Danas te riječi proroštva povezujemo s proročkim riječima blaženoga Alojzija koje ne smijemo prečuti: “Svima je znano kako bjesni danas boj protiv Katoličke crkve u mnogim krajevima svijeta. Nabacuju se najgorim klevetama na Crkvu Božju, tobože u ime znanosti […] A ja ovdje kažem pred vama, brojnim tisućama, kažem pred cijelim svijetom, kažem otvoreno i jasno gotovo sve što je lijepa i dobra u nama, u našem hrvatskom narodu, sve tekovine naše kulture, svu našu lijepu i časnu prošlost, dugujemo Katoličkoj crkvi”. (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 260)

3. Osvrnuvši se na jačanje totalitarizama u predvečerje Drugoga svjetskog rata, Blaženikove su riječi odjekivale ovim kninskim krajem: “Pogledajte samo malo po Europi, koja je, izgleda, u nekim dijelovima odlučila obračunati s Katoličkom crkvom i njezinim naukom, a diči se kulturom. Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem-nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili […]? Zar je to kultura, kad se za jedno mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura, kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer neće i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast? Bog neka naš maleni narod oslobodi od takove prosvjete i kulture! […]
Ne znamo kada je položaj u svijetu izgledao tako strašan kao danas. Svi sa zebnjom u srcu očekuju čas kad će planuti pokolj, kakvog svijet još nije vidio. Narodi su naoružani do zubi. Za male narode nema više pravice na zemlji. Oni su postali igračka kojom se igraju veliki i moćni. Ali ako nema pravde na zemlji, mi vjerujemo da je imade na nebu i da će konačno pobijediti vječna pravda. Zato, dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!” – tako je naš blaženi Alojzije govorio proročkim riječima u ovome kraju godine 1938. (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 260-261.)
Jasnoću svojih stavova temeljio je na Božjoj riječi, na apostolskoj vjeri koja je u Crkvi, po riječima apostola Pavla, vidjela “stup i uporište istine” (1Tim 3, 15). Na istu se vjeru i mi oslanjamo, osluškujući Božju riječ koja nam je danas progovorila dojmljivom i uznemirujućom slikom doline suhih kostiju. Tim se beživotnim kostima obraća prorok Ezekiel u Božje ime i naviješta dolazak duha koji oživljuje, koji jedini iz smrti vraća u život. Bolno zvone riječi: “Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!”

4. Prizor nepomičnosti i umrlosti rađa sumnje i malodušnost. Mogu li ove kosti oživjeti? Čovjek bi pred tim prizorom odmah odgovorio niječno, ali prorok mudro uzvraća: Gospodine, to samo ti znaš! Svaki istinski vjernik zna da sve ovisi o Božjoj odluci, jer je on Gospodin koji govori i čini; njegova je riječ stvarateljska, samo njegov dah oživljuje. “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ” – govori Isus. Radosna je vijest u tome što Bog, ako mi to prihvaćamo, ponovno oživljuje sva naša umiranja.
U povijesnome kontekstu u kojemu piše prorok Ezekiel, njegovo viđenje ima snažnu simboličku vrijednost. Obnavljanje, vraćanje života tiče se naroda koji je klonuo, koji više ne nosi nadu, niti od nje živi. Okolnosti u kojima živi ne dopuštaju mu razmišljati o povratku iz progonstva, niti o obnovi života. Zato Bog govori: “Izvest ću vas iz vaših grobova, narode moj.” Metafora umrlosti naroda naviješta Kristovo uskrsnuće i uskrsnuće po Kristu. Kao što se to tiče naših tijela, tako se odnosi na uskrsnuće od grijeha. Isus kaže: “Dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će… dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5, 25.28).

5. Dragi vjernici, kao kršćani mi smo proročki narod. I mi gledamo toliko suhoće, beživotnosti, nepomičnosti i ledene tišine beznađa. Kao proročki se narod pitamo: što to suši životnost; kako se gubi snaga i polet naroda; gdje nestaje životni dah koji je još nedavno povezivao tkivo i pokretao dobrostivost u najvećim stradanjima? Narod koji želi živjeti puninu svoje sreće u sebi nosi poniznost, dajući Bogu prostora za njegovu Riječ. Svaka zamjena Božje riječi i mudrosti ljudskom ohološću gura čovjeka u nesreću i propast. Ta se oholost očituje u neodgovornosti za riječ. Riječ može oživljavati, ali i ubijati. To je riječ koja se lako pretvara u čin.
Za sreću je naroda također važno znati koja nam je služba i koje poslanje dano. Ne može se sreća naroda tražiti u tome da se na druge prebacuje dužnost i odgovornost koja je nama vlastita. To vrijedi za sve: i za pastire vjernika, i za državne dužnosnike, i za društvene ustanove. U bježanju od služenja, lakše je prozivati druge, iskrivljivati istinu i težiti za površnom popularnošću. Kao proročki narod znamo da se životnost suši u udaljavanju od Boga. Tko želi vidjeti ‘suhe kosti’ hrvatskoga naroda, neka ga i dalje odvlači od istine i od Boga; neka ga i dalje hrani prizorima zabave i neodgovornosti. Primjeri iz povijesti, ali i sadašnjosti lako pokazuju koji je siguran put u dolinu suhih kostiju: nepoštovanje od Boga stvorenoga života, rušenje obitelji, gušenje istine o prošlosti; zanemarivanje pravednosti prema najugroženijima… Tko želi čuti himnu zla i nasilja, neka i dalje napada Katoličku Crkvu.
Prije trideset godina vjerničkomu se mnoštvu okupljenu u Biskupiji porukom obratio i kardinal Franjo Šeper koji je napisao: “Ova Crkva koju ljudi toliko kritiziraju i osporavaju, i toliko osuđuju zbog njezinih ljudskih slabosti i očitih nedostataka, nije ljudska tvorevina; ona potječe od Isusa Krista, od živoga i svetoga Boga.”

6. Draga braćo i sestre, danas na liturgijski spomen svetog milanskog biskupa Karla Boromejskog, velikog obnovitelja Crkve, okupljeni smo mi biskupi Hrvatske biskupske konferencije zajedno s klerom, dijecezanskim i redovničkim, te narodom Božjim ovdje u Kninu na zajedničkoj Euharistiji. Osjećamo se kao zajednica kojoj je središte Isus Krist. On je njezino srce i snagom svoga uskrsnuća po Duhu Svetom čini od nje zajednicu vjere, nade i ljubavi. Ta je zajednica, iako svjesna svojih slabosti, sigurna u neprekidno Gospodinovo opraštanje. Takvu zajednicu svakodnevno moramo graditi među nama, polazeći od obitelji, preko župa i biskupije do sveopće Crkve. Mi smo Kristova Crkva, mi želimo biti članovi Crkve kakvu je Krist osnovao. Bit ćemo to ako živimo duhovnost zajedništva, to jest ako se svi članovi Crkve u jednoj župi i konkretnoj biskupiji osjećamo povezanima pod duhovnim vodstvom Pape i biskupa.
Za crkveno je djelo važna prisutnost Božje riječi i Božjega Duha. Prorok prima Božju riječ, da bi ju navijestio. Navještajem se ona ostvaruje; navještajem, nošenjem Božje riječi u svijet događa se čudo. Želimo li oživjeti, želimo li biti dionici vječnoga života u Kristu, nužna je poslušnost Božjemu Duhu. Zato, braćo i sestre, prihvatimo tu snagu uskrsnuća koja preobražava život u nama i oko nas, a koja živi u Crkvi. Mnoštvo glasova što ih čujemo oko sebe zvuči poput slatke melodije, ali oni su zvuk privida, samo šuštanje suhih kostiju na vjetru prolaznosti. Ostati uz Crkvu, živjeti crkvenost, znači držati se putokaza i zaštite u životu. Crkva je naš narod oplemenjivala, ona se s njime radovala, plakala, tješila ga i nije dopustila da nevolja iskorijeni nadu.
Ne zaboravimo proročke riječi našega blaženika Alojzija: “Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!”
Amen.