Požega, (IKA) – Na Veliki četvrtak 13. travnja požeški biskup Antun Škvorčević u požeškoj katedrali slavio je Misu večere Gospodnje u zajedništvu sa svećenicima iz župe sv. Terezije Avilske i iz središnjih biskupijskih ustanova. Pozdravljajući vjernike, biskup je rekao da tom misom započinje proslava Svetog trodnevlja muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, istaknuvši da je u Isusu Kristu Božje djelo „za nas ostvareno jednom zauvijek”. Podsjetio je kako „svakodnevno slavimo misu, ali da večerašnja ima svoju posebnost, jer je ona godišnji spomen na ustanovu svete euharistije i svećeničkog reda”. Izrazio je radost zbog njihove nazočnosti kojom su posvjedočili da ne žele biti daleko od onoga što je Bog u Isusu Kristu za njih ostvario i u Presvetoj Euharistiji ostavio kao trajni spomen. Pozvao ih je da s osjećajima divljenja i zahvalnosti Isusu Kristu ovu večer posvjedoče ono što vjeruju o euharistijskom otajstvu.
U homiliji biskup je najprije izrazio radost što su na ovom slavlju među djecom nazočni i ovogodišnji prvopričesnici, ustvrdivši da je njihova nazočnost znakovita, jer će oni ove godine u prvoj pričesti postati dionicima otajstva što ga je Isus ustanovio na Veliki četvrtak. Spomenuo je potom kako je neposredno prije mise razgovarao s jednim požeškim mladićem i zapitao ga kako je u Osijeku gdje studira, na što je on odgovorio da je Osijek velika Požega, da se ni ondje ništa ne događa. Biskup je istaknuo da taj razgovor želi nastaviti u homiliji te je ustvrdio da se u Požegi i u Osijeku događa najvažnije: živi se! Ali je dodao, da je pravo pitanje – od čega se živi. Prisjetio se susreta s umjetnicom Marijom Ujević Galetović dok je radila nova vrata na požeškoj katedrali, kako je fizički završila rad na njima, ali tvrdila da još nisu gotova. Ona je pred njima sjedila, tumačeći da je u njih potrebno unijeti još puno njezine duhovne energije kako bi bila pravo dogotovljena. Biskup je rekao kako je umjetnica time posvjedočila veliku istinu o čovjeku: onoliko je života u nama, koliko je u nas uneseno energija ljubavi. Ustvrdio je da bismo bili siromašni kad ljudi koji nas vole, počevši od naših roditelja, ne bi svakodnevno u nas ugrađivali svoju ljubav. Onoliko se živi koliko u obitelji, u braku ili negdje drugdje ima onih koji jedni u druge unose energije ljubavi. Istaknuo je da „u nama život pobjeđuje onda kad Bog u nas udahne snagu svoga Duha”, i da je Isusovo pranje nogu učenicima na posljednjoj večeri povezano s njegovom mukom i smrću u kojoj nam je, kako kaže sv. Ivan evanđelist, predao svoga Duha ljubavi.
Mi se zbog svoje sebičnosti, nastavio je biskup, opiremo životu za drugoga, ali nam na koncu iskustvo kaže da smo onoliko živjeli za sebe, koliko smo živjeli za druge. Isus Sin Božji sav je živio za nas, i nema neke važnije, bolje i snažnije energije od ljubavi koju je on na križu unio u našu smrtnost. Na temelju ulomka iz Prve poslanice Korinćanima u kojem Pavao govori o noći u kojoj je Isus bio predan, izvješćujući da je on tada uzeo kruh i rekao „ovo je tijelo moje za vas” i čašu popratio riječima „ovo je krv moja koja se prolijeva za vas”, biskup je ustvrdio kako je Isus svoju predanost za nas, ljubav dokraja institucionalizirao u presvetoj euharistiji. Kad u misi stavljamo na oltar kruh, on snagom Duha Svetoga postaje stvarnost njegova žrtvovanog tijela na križu, ljubavi koja je pobijedila smrt, te je on hrana za život vječni. Slaveći misu i pričešćujući se, postajemo zahvaćeni Isusovim „za nas”, te smo najdublje prodisali na najvišoj razini života. Zato je teško shvatiti one koji kažu da vjeruju u Boga, a preziru njegovu ljubav u misi i pričesti. Izrazivši radost što je Isus smislio jednostavni i opipljivi, a toliko dubok način – blagovanje kruha i vina – kojim nas uvodi u otajstvo svoje pobjede, biskup je rekao kako je lijepo da postoje ljudi koji nastoje i u braku i drugdje biti jedni za druge, živjeti snagom te ljubavi, koja se ne može kupiti u nijednoj trgovini, jer je ona djelo Božje u nama. Pozvao je nazočne da omoguće tom njegovu djelu da bude prisutno u njima, da postanu ljudi jaka duha, te i oni poput Isusa služe drugima, unoseći u njih svoje energije ljubavi.
Uslijedio je obred u kojem je biskup dvanaestorici muževa iz četiriju požeških župa oprao noge. Biskup je zatim u pratnji svećenika i ministranata Presveti Oltarski Sakrament prenio u kapelu Sv. Ivana Pavla u kripti katedrali, pred kojim su se vjernici zadržali u klanjanju.