Požega, (IKA) – Na Veliki četvrtak, 24. ožujka, požeški biskup Antun Škvorčević u požeškoj katedrali slavio je Misu večernje Gospodnje. S njim su koncelebrirali svećenici iz župe sv. Terezije Avilske i djelatni u središnjim biskupijskim ustanovama. Na početku je biskup sve nazočne podsjetio da je to “godišnja misa”, godišnji spomen ustanove euharistije “za koji Isusu Kristu želimo izraziti sasvim posebnu zahvalnost i poklon”.
Započinjući homiliju, biskup je podsjetio da su upravo zamuknula zvona i orgulje, i da će nakon te mise biti uklonjeni iz katedrale uresi i znakovi, istaknuvši “da nas Crkva i tim putem želi podsjetiti na važnost osobne sabranosti pred otajstvom Isusove muke i smrti kako bi ono u nama što snažnije djelovalo”. Istaknuo je da u ovom slavlju susrećemo jednostavne geste: blagovanja kruha i vina te pranja nogu. Rekao je da one u prvi mah mogu izgledati sasvim obične čak beznačajne stvarnosti naše užurbane svakodnevice, gdje je gotovo sve usredotočeno na postignuće materijalnih ciljeva te stoga mnogi ljudi nemaju vremena za spomenute čine. Istaknuo je da su se tu večer sabrali na slavlje upravo da bi “pročitali” te geste i bili ispunjeni “onim sadržajima vjere u koje nas one žele uvesti”.
“Živimo u svijetu u kojem još nismo pohvatali sve duhovne niti od kojih je otkano naše postojanje”, i ako ostanemo samo na površini, bit ćemo prikraćeni za njegovu dubinu i smisao”, rekao je biskup. Spomenuo je da je “u dnu našeg života Božje milosrđe i ljubav te je vrijedno na Veliki četvrtak u Godini milosrđa zaustaviti se pred tom stvarnošću te nastojati otkriti istinu o nama na toj razini”. Ljubav je definirao kao “čin jedne osobe koja je sebe položila za drugu osobu”, i zaključio: “Kad god se dogodi da netko u svojoj sredini, u braku i obitelji, politici i gospodarstvu živi za drugoga, tada u nama odjekuje i ostvaruje se ono što je Bog u Isusu Kristu učinio za nas”. Govoreći o ulomku prvog čitanja iz Knjige izlaska, biskup je istaknuo činjenicu Božje zauzetosti za čovjeka u sužanjstvu. On ne čeka da netko drugi nešto učini, nego se on prvi angažira, i preko Mojsija poziva narod da krene putem slobode. “Posljednja večera u egipatskom sužanjstvu, prije negoli su Židovi krenuli putem slobode, nije prvotno bila ona hrana koju su tada blagovali, nego je u tu hranu bio utkan Božji naum o oslobođenju tih ljudi. Kroz blagovanje oni su duboko bili povezani s Bogom slobode”, pojasnio je.
Tumačeći drugo čitanje biskup je istaknuo Pavlov govor o Isusovom predanju za nas, i važnost kršćanskog spomen-činskog slavljenja toga njegova predanja. Rekao je kako je Isus sa svojim učenicima slavio židovsku pashalnu večeru, ali joj je dao novi sadržaj, te ona “snagom Duha Svetoga uprisutnjuje žrtvu njegova položena tijela i krvi za nas i čini nas njezinim dionicima”. Istaknuo je da je euharistija na svoj otajstveni način u sažetku Božje djelo ostvareno za čovjeka u prošlosti kao predznak onoga što se zbilo u punini u Isusu Kristu, u njegovu križu i uskrsnuću i događa se u sadašnjosti po obnavljanju njegove žrtve na oltaru, “dok on ne dođe” te se njegovo djelo spasenja očituje na svemu stvorenju.
“Što euharistiju čini otajstvom”, upitao je biskup i rekao da je to Isusova ljubav koja je pobijedila smrt na križu, prisutna u njoj snagom Duha Svetoga, ustvrdivši da stoga na ovom svijetu nema neke druge snažnije stvarnosti od euharistije. Rekao je da Isus svojima ne naređuje da ga pamte tek razumskim putem, nego djelom: “Činite to meni na spomen”. “Euharistija je spomen-čin, jer u njoj Isus Krist obnavlja i ostvaruje onu ljubav koju je za nas posvjedočio na križu, a mi postajemo dionicima te njegove stvarnosti. To je dinamizam ljubavi, nama doduše do kraja neshvatljiv, ali stvaran”, rekao je biskup. Podsjetio je na našu ljudsku težnju da se u životu oslonimo na nešto što je sigurno i trajno te istaknuo da je Isusova ljubav najsigurniji i najtrajniji oslonac našeg postojanja, te da u tom smislu euharistiju treba staviti u središte svoga života.
Osvrnuo se na naviješteni ulomak iz Evanđelja po Ivanu i rekao da evanđelist, dok pripovijeda o Isusovoj posljednjoj pashalnoj večeri, ne spominje ustanovljenje euharistije kako to čine sinoptici – on je o euharistijskom otajstvu Isusova tijela i krv na svoj način progovorio u ranijim poglavljima u raspravi o kruhu u kafarnaumskoj sinagogi – već on opisuje neobičnu i iznenađujuću gestu pranja nogu učenicima. Ta gesta je bila nepojmljiva Židovima njegova vremena, ponižavajući posao rezerviran za sluge i sluškinje nežidove. Zato je razumljiv Petrov početni otpor da njemu njegov Učitelj pere noge. Isusov čin pranja nogu učenicima svjedoči veličinu i dubinu Božje ljubavi za nas. Ona pokazuje način na koji Božja ljubav djeluje: silazi u ljudske dubine po služenju, poniznosti i poniženju da bi nas uzdigla u visine božanskog života, što se trajno ponazočuje u presvetoj euharistiji, dajući nam snagu da i sami živimo tako, rekao je.
Nakon homilije biskup je oprao noge dvanaestorici muževa iz četiriju požeških župa. Na koncu misnog slavlja nazočnima je zahvalio za sudjelovanje na slavlju, i podsjetio ih da Crkva na Veliki petak i subotu ne slavi svetih otajstava, nego će se vjernici na Veliki petak okupiti najprije na pobožnost Križnog puta na požeškoj Kalvariji, a predvečer na obrede muke Gospodnje u katedrali. Na Veliku subotu Crkva u tišini i molitvenoj sabranosti bdije uz Isusov grob, da bi se navečer vjernici sabrali na vazmeno bdjenje. Potom je Presveti Oltarski Sakrament prenesen i pohranjen u kapeli Sv. Ivana Pavla u kripti katedrale, pred kojim su se vjernici zadržali u klanjanju.