Šibenik, (IKA) – “Ovu večer, ovaj događaj koji se dogodio one večeri na posljednjoj Isusovoj Večeri, koju je On sa svojim učenicima blagovao prije svoje smrti i uskrsnuća, po Njegovoj izričitoj želji nazivamo spomen-čin, jer je On osobno naredio da je njegovi učenici i vjernici trajno spominju i čine Njemu na spomen. Vjernici su je od početka nazvali euharistija, tj. najradosniji čin zahvale Bogu, ili sveta misa tj. radostan čin Kristova poslanja svojih vjernika u svijet”, kazao je biskup Ivas predvodeći na Veliki četvrtak misno slavlje Večere Gospodnje u katedrali Sv. Jakova u Šibeniku. Teško je izreći riječima svu količinu ljubavi kojom je Isus ispunio ovu večer, rekao je biskup, podsjećajući da je Isus te večeri učenike posvetio, zaredio i učinio ih svećenicima. Crkva je cijelu ovu godinu posebno posvetila tom velikom daru svećeništva, kojim je Isus Krist, jedini pravi Veliki Svećenik, obdario svoju Crkvu, da bi u njoj i po njoj, po posvećenim učenicima-svećenicima, nastavio svoje svećeničko djelo spasenja svijeta. Posebno djelo svete euharistije, u kojoj je on te iste večere, u prilikama kruha i vina, odlučio ostati s nama u Novom i vječnom Savezu, i to sa svekolikim svojim vazmenim djelom, to jest sa svojim križem, smrću i uskrsnućem, s Ocem i Duhom Svetim, u sve dane do svršetka svijeta, istaknuo je biskup Ivas u propovijedi. Zadivljujuće je što je sve Bog bio spreman učiniti da bi njegovi učenici-svećenici bili istiniti dionici, svjedoci i poslužitelji njegove ljubavi, rekao je biskup dodajući da je Isusu bilo stalo do njih, do njihova zajedništva u Crkvi, do njihova odaziva i posvećenja. Svećeništvo nije zasluženi dar, nego čisti dar i odabranje Božje ljubavi. Bez te Kristove ljubavi “do kraja”, bez Božjega poziva, bez Kristova djela spasenja i bez Crkve, nije moguće razumjeti, ni bit svećeništva a ni bit svećeničke službe, kako samom svećeniku, tako ni vjerniku, a kamo li nevjerniku ili bezbožniku izvan Crkve, ili onima koji su protiv Crkve. Bez Kristove ljubavi, poziva, posvećenja i poslanja, svećenik ne može oduševljeno i radosno živjeti ni sačuvati svoj svećenički identitet. Nije razumljiv samome sebi, a još manje ljudima, poručio je biskup Ivas. Uza svu tu ljubav “do kraja”, koja ga beskrajno nadilazi, koju Isus i Crkva ugrađuje u svećenika, svećenik i dalje ostaje čovjek, slab, grešan, ranjiv, kao i svi drugi ljudi često sam i ostavljen i neshvaćen od drugih, vjernika, kolega, biskupa. Moguće su, i događaju se svećeničke krize i slabosti, i sablazni, i svećenički propusti, posrtaji, padovi i grijesi, na svim ljudskim razinama. Moguće je da katkad svećenik i ne mogne dalje nositi svoju svećeničku odgovornost i obveze. Moguće je i da ljudi, ili još teže, da vjernici ne razumiju svoga svećenika, pa poneki odstupe od svoje službe. Svećeniku je zato potrebno uvijek nanovo, osobno i u svećeničkoj zajednici, molitvom i meditacijom Riječi Božje, i svetih sakramenata, uranjati u taj darovani “beskraj ljubavi Božje” i hraniti svoje svećeništvo, kazao je biskup Ivas. Svećenik ne može biti svećenik ni bez Crkve i zajednice, bez vjernika, bez vas, bez vaše molitve za nas, bez vaše suradnje i pomoći, bez vašeg razumijevanja, pa i opravdane bratske kritike, ne može ni bez vašeg opraštanja. Večeras vas u ime svih svećenika naše biskupije i grada molim, pomozite nam da budemo bolji svećenici po Kristovu i Marijinom srcu. Pomozite nam da budemo zajedno i da bolje služimo i dijelimo ono što smo primili od Gospodina, sve do spremnosti da “peremo noge”, kako nam je on ove Večere dao primjer. Da bismo u ovom gradu i biskupiji i narodu zajedno s vama bili dobra Crkva, uvjerljiv Spomen čin Njegove ljubavi, koja jedina spašava, zaključio je biskup Ivas.