Zagreb, (IKA) – Na Veliki četvrtak, 24. ožujka, Misu večere Gospodnje i spomen ustanovljenja euharistije u zagrebačkoj katedrali predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima Valentinom Pozaićem, Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim te kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog i prebendarima.
Uvodeći u misu, kardinal Bozanić rekao je “da nas Veliki četvrtak posebno povezuje s dvoranom Posljednje večere”. Podsjetio je kako se Crkva na ovaj dan spominje uspostave euharistije. “Zahvaljujemo Bogu za taj veliki dar njegove prisutnosti i njegovog zajedništva s nama”, rekao je.
U homiliji biskup Šaško rekao je: “vjerojatno je u svim vremenima bilo slično, ali je očito da u vremenu koje je Gospodin povjerio nama postoje dvije životne poteškoće koje između sebe djeluju gotovo isključivo i proturječno, ali su zapravo dva lica iste stvarnosti. Prvo je od njih ‘svakidašnjost i nestalnost’, a drugo ‘vječnost i stalnost’. U sadržaje, u napetost toga dvoga stanu svi ljudski životi. Osjećamo koliko je danas teško živjeti i jedno i drugo. Redovito se ili jedno ili drugo prenaglašava; jednomu se daje prevelika važnost, dok se drugo zanemaruje. I zbog toga se u povijesti rađa čas čežnja za vječnošću, a čas pokušaj da svakidašnjost i zemaljsko zamijeni vječnost te da ona nema nikakvog utjecaja na život ljudi i društava”.
Uputio je na činjenicu da je “danas vidljivo da izborima i odlukama koje donosimo ne uspijevamo zajamčiti čvrstoću i stabilnost, nešto što može potrajati u vremenu i što nadilazi privremenost. Istodobno je očito da društvene, političke i gospodarske okolnosti ne idu tomu u prilog, ne pomažu nam misliti na trajnost niti se ravnati u skladu s vječnim vrijednostima; više su zapreka za planiranje budućnosti koja djeluje svakim danom sve nesigurnijom. Razlog tomu je upravo činjenica da se stvarnost ne promatra u svjetlu vječnosti”. Upozorio je kako tomu okviru i ozračju očito pridonosimo i mi sami, dopuštajući da u nama i izvan nas raste nepostojanost.
To se odražava ponajprije u međuljudskim odnosima, prepuštenima površnosti i kratkotrajnosti. To se odražava i u izborima zajedničkoga života, pri čemu strah da nešto neće biti dobro posloženo unaprijed stvara stavove privremenosti i način života koji se pretvara u životarenje od danas do sutra. Tako se u velike životne odluke, kako one koje se tiču duhovnih zvanja tako i one koje se odnose na brak, ulazi da bi ih se živjelo ‘dok funkcioniraju’; nekoga se voli ‘dok je sve u redu i dok traje’, a sve se nastoji pokriti velikim i neuvjerljivim riječima koje zjape prazninom, posvijestio je.
Nadalje je istaknuo kako nasuprot takvomu stavu, slavlje Večere Gospodnje živi u ljepoti i istinitosti Božje riječi koja za Isusa kaže: “Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, ljubio ih je do kraja” (Iv 13, 1). Posvijestio je kako te riječi ne odjekuju prazninom, “jer su joj svjedoci tako uvjerljivi: praonik i poniznost koja kleči pred čovjekom, kruh i vino koji su dani drugima, križ na kojemu je prinesena žrtva za druge. Sveto trodnevlje koje smo započeli najbolja je učionica istinske ljubavi, jer u njemu je sve prožeto trajnošću”.
No, istaknuo je da “ako u nama nije dostatno ukorijenjena čvrstoća i trajnost, teško da možemo dobro živjeti i svakidašnjicu, one sasvim obične i sasvim malene stvari za koje ne treba daleki pogled u budućnost, nego pozoran pogled u sadašnjost. U tome čovjek ne uspijeva naći sebe, osmišljenost i radost, pa se brzo umara ili mu postaje dosadno; ne pronalazi zadovoljstvo i lako se izgubi. Zbog toga smo svjedoci sve većemu pokušaju bijega od svakidašnjice, od stvarnosti i od sadašnjosti; uvijek u potrazi za nečim drugim. Tako svoju vrijednost gubi i spomen, jer ono što je jučer bilo vrijedno, danas to više nije; postalo je nezanimljivim, potrošenim i beznačajnim”.
Spomenuo je kako je ovo i spomen-večer Judine izdaje. On izručuje Isusa glavarima, ali – prije toga – Isus izručuje ili, bolje: sebe uručuje, daje se u ruke ljudima; polaže svoj život kako je sam rekao (usp. Iv 10, 17-18). Toj otajstvenoj predaji prethodi ljubav nebeskoga Oca koji nam predaje svoga Sina, da “tkogod vjeruje u njega ima život vječni”. Tako se objavljuje noć triju predaja, triju izručenja: Nebeski Otac predaje Isusa svijetu, Juda predaje Isusa zemaljskoj vlasti i spletkama, a Isus sebe predaje nama, prinoseći se u neizrecivosti Božje ljubavi. Noć je to koja do kraja vjekova čuva snagu riječi: Ovo činite meni na spomen!
Upućujući na činjenicu da je Juda uvidio što je učinio te se objesio, biskup je rekao “tako i Učitelj i jedan njegov učenik vise na drvetu: Isus pribijen na križu koji je znak plodnoga i zelenoga drva, dok je Juda obješen na suhome drvetu, slici umiranja. Na početku povijesti svijeta nalazi se Drvo s kojim je povezan izvorni, istočni grijeh, a u središtu povijesti svakoga čovjeka postoji Drvo na kojemu je Bog razorio grijeh i svaku izdaju”.
Od one večeri, od Posljednje večere, i nama je dano da – pritjelovljeni Kristu – živimo svakidašnjost i vječnost koja je povezana vjernošću, rekao je biskup te istaknuo: “ovo je večer u kojoj nam se Krist daje, da bismo vjerno živjeli svakoga dana, dan za danom, zauvijek; vjerni Božjemu pozivu i svojim odlukama, dan za danom – zauvijek; vjerni i u teškoćama i pod udarcima, dan za danom – zauvijek; vjerni ljubavi, poput Isusa, koji nas je ljubio, a ljubio nas je do kraja”.
Nakon homilije kardinal Bozanić oprao je noge dvanaestorici bogoslova. Po završetku pričesti, kardinal Bozanić je u pratnji koncelebrantima prenio pričesne čestice na pokrajnji oltar Svetoga Križa u desnoj lađi. Vjernici su ostali u sabranoj molitvi, a potom se u tišini razišli.