Dobranje, (IKA) – Više stotina vjernika i dvadesetak svećenika na čelu s generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivanom Ćubelićem okupilo se u Dobranjama 12. travnja na misu koju je predvodio provincijal franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Željko Tolić, a koja je Gospodinu bila prikazana za 133 hrvatska vojnika domobrana mučki ubijena u Aržanu 1944. godine. Župnik Dobranja don Lovre Žuljević, pozdravljajući nazočne, istaknuo je da je riječ o 60. obljetnici pogibije hrvatskih vojnika koji su dali svoje živote za hrvatsku slobodu, koje su partizani na prijevaru zarobili s obećanjem da će ih poslati u “narodnu vojsku” samo da se predaju. No, nakon predaje beskrupulozno su ih mučili i poubijali, a potom bacili u jamu “Podi” u sinjskom području. Nakon toga su njihovi mučitelji nad tu jamu navukli strogu šutnju do 1990. godine, kad su njihovi posmrtni ostaci bili izvađeni i pohranjeni na patologiji u Splitu. Prije tri godine podignuta je u Dobranjama zajednička grobnica te su njihovi zemni ostaci preneseni u tu grobnicu na Uskrsni ponedjeljak, te je odlučeno da se svake godine na Uskrsni ponedjeljak obavi spomen na te hrvatske domoljube koji su većinom rodom iz okolnih mjesta Imotske krajine i susjedne Hercegovine.
U prigodnoj propovijedi fra Željko se u kratkim crtama osvrnuo na hrvatsku povijest, na sve one slavne i tragične trenutke, na hrvatsku slavu i hrvatsku dramu, od dolaska Hrvata do II. svjetskog rata. Najveći pokolj Hrvata dogodio se nakon uspostave komunističke vlasti nakon rata. Procjenjuje se da je broj mrtvih nakon završetka vojnih operacija peterostruko veći od broja stradalih od 1941. do 1945., ustvrdio je propovjednik. Među mnoge tragične događaje u kojima su Hrvati bili žrtve u tijeku rata i nakon njega svakako spada i mučenička smrt tih 133 domobrana. Misom žrtvom htjelo se nevinim žrtvama vratiti ljudsko dostojanstvo, ubrajajući ih među mrtve. Za ljubav prema Hrvatskoj želi im se vratiti poštovanje. Stoga ih se narod sjeća s dubokim pijetetom moleći za njih i za sve žrtve ratnoga i poratnog bezumlja, sa željom da se više nikad ne dogodi takvo što. Nakon svih stradanja, suza i izgubljenih života, samo Gospodin može dati zadovoljštinu, iscijeliti rane, osušiti suze u očima, kad već ljudski sudovi o tome šute. A masovne grobnice ostaju opomena dokle može dovesti samovolja bezbožne vlasti. Bog nije strah, ali u ovakvim situacijama strah Božji može biti spasonosan. Hrvatska je umirala, a sad joj je vrijeme da živi. Da bi se to zbilo, moramo oprostiti. Tko vjeruje u Krista uskrsloga mora znati iskreno i dobronamjerno reći: “Bože, oprosti im jer ne znaju što čine”. “Narod koji ima svoje mučenike narod je odabran, što vrijedi u dobroj mjeri za naš narod, jer zemlja naša je puna kostiju, a nebo duša svetaca naših. Misnu žrtvu prikažimo na oltar Bogu ugodan za pravednije sutra, da bi novi naraštaj mogli živjeti u miru i rasti u ljubavi, inače nam to ne bi mogli oprostiti oni radi kojih smo se tu sastali”, zaključio je fra Željko. Nakon mise svi su se uputili na groblje do grobnice i spomenika poginulih domobrana izmoliti odrješnje za njih i za sve vjerne mrtve.