Zagreb, (IKA) – Misu povodom spomena na 20. obljetnicu oslobađanja zapadne Slavonije u zagrebačkoj katedrali u subotu 2. svibnja predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s pomoćnim biskupom Valentinom Pozaićem i dvadesetak svećenika.
Uvodeći u slavlje, biskup Šaško rekao je: “U mislima, u srcu i molitvama posebno su nam večeras redarstvenici koji su na današnji dan 1991. ubijeni u Borovu Selu i čije fotografije ovdje među nama učvršćuju sjećanje. S poštovanjem i zahvalnošću spominjemo se svih koji su sudjelovali u oslobađanju okupiranih dijelova zapadne Slavonije prije dvadeset godina, moleći za poginule i ranjene, a misleći i na stradale civile, ubijene i ranjene u srpskome raketiranju Zagreba. Okupljeni smo u zajedništvu. Za nas vjernike ono je djelo Božjega Duha”.
Na početku homilije biskup Šaško istaknuo je kako je jedna od najsnažnijih slika kojom Isus govori o zajedništvu s nama slika povezanosti trsa i loze. Isus za sebe kaže da je “istinski trs”, što upućuje na zaključak da postoji i onaj koji nije istinski; koji je nevjerodostojan i lažan. Trs i loza srašteni su životnom snagom i životnim sokovima. Znamo da čovjek nije izvor života, nego mu je život darovan i neprestano ga pokušava jačati, napajati se novom snagom. Ali, ponekad izabiremo privid izvora života, prevaru koja ne može ni hraniti ni jačati ni podupirati život. Bilo koja stvarnost koju unosimo u svoj život, a koju zapravo stavljamo umjesto Boga, kao zamjenu za Boga, jest neistinit izvor. Tomu nasuprot Bog je istinit. U Evanđelju po Ivanu snažno je naglašeno da se po istini susrećemo sa živim Bogom. On je u naše biće, u naše živote usadio istinu. Danas kada se spominjemo svojih mrtvih koji su prinijeli živote za našu slobodu, dublje možemo shvatiti da istina izražava vječnost i nezaborav, naglasio je.
Nadalje je posvijestio kako “govoriti o istinskome trsu, s kojim smo povezani poput loze, znači živjeti nadu da ljudski život i naša djela izmiču zaboravu povijesti, ako su izgrađena na temelju koji pripada Bogu. Stoga se od vremena do vremena trebamo pitati što je od onoga što činimo vrijedno pamćenja i spomena; što ima takvu vrijednost da nadilazi prolaznost”.
Obraćajući se hrvatskim braniteljima, biskup je rekao “ovamo ste donijeli svježinu slavonskih polja na kojima se i ovoga svibnja pokušavaju izdići mekane žitne vlati da barem malo zaštite ranjivost istine; donijeli ste slani šum Jadranskoga mora, da ne nestane širine pogleda ni okusa radosti; donijeli ste sjenovitost borova i toplinu kamena, da ne klonemo od umora; zaljuljali ste valove svih naših rijeka koje se u ovakvim spomenima žele ogledati u vukovarskom Dunavu ili u Savi koja je ipak potekla uzvodno. Štoviše, ona je večeras nabujala do mjere da je stvorila korito zagrebačkom Savskom ulicom te donijela ljude i osjećaje, glasove i pitanja iz šatora u koji stane svako srce ispunjeno brigom za Hrvatsku; iz kojega se čuje tako često zatirana istina. No, prije svega drugoga, večeras ste donijeli sa sobom radost i čežnju za hrvatskim zajedništvom; osjetili ste da nam upravo zajedništvo nedostaje. To je taj osjećaj, slutnja, istinitost koju u sebi nose hrvatski branitelji; danas, kao i onda kada se golim životima trebala braniti domovina”.
Ponovno vraćajući misao na sliku o trsu i lozi, biskup Šaško naglasio je kako postoji i loza koja je povezana s istinskim trsom, ali ne donosi plodove. To je prisutnost koja ne želi crpiti snagu; koja nastoji sačuvati stanovitu neutralnost i živjeti privid. U takvome je stavu vidljiv razlog besplodnih inicijativa: ravnodušnost, neuključenost, stajanje po strani koje se na kraju pretvara u neosjetljivost i bezosjećajnost, rekao je propovjednik, te podsjetio na Isusove riječi kako “njegov Otac takvu lozu siječe, a onu koja donosi plod čisti, stvara bolje uvjete, da bi donijela više roda”.
Dobro nam je poznato da u našemu duhovnom životu, u našemu življenju vjere, ima trenutaka koji traže skidanje naslaga, micanje suvišnoga, ogoljelost koja otkriva bitno i toliko vrijedno da sjaji vječnošću. Slično je sa životom naroda. Postoje nosivi trenuci pročišćavanja i osvjetljavanja. Takvi će se trenuci, osobito na osobnoj razini, često zvati katarzom, ili pak, osobito na društvenoj razini, lustracijom. Lustracija, pročišćavanje, je dakle u tijeku i danas u Hrvatskoj. No, što se pročišćava; koje je to stablo koje se čisti i koje plodove ubire, do kojih se želi doći, upitao je biskup Šaško.
Hrvatski branitelji, za koje se često čuje govoriti da su obranili istinske vrijednosti hrvatskoga društva, ne prestaju govoriti te nam večeras imaju nešto reći. Od svibnja prošle godine do danas, a naročito od listopada, iz svoga šatora upozoravaju nas da na hrvatskome stablu niču čudni plodovi, još čudnijih oblika; neki su bezokusni, neki bezbojni, neki gorki, a neki truli.
Tu i tamo se čuje i riječ “lustracija” koja se brzo proglasi neprovedivom, nepotrebnom, nepravednom, dok se istodobno lustracija provodi, ali u suprotnome smjeru. Obojena i zasljepljujuća svjetla uperena su iznad hrvatskih branitelja, o kojima se govori rječnikom uvreda, dok se istodobno govorom o povlasticama žele ocrniti u vlastitom narodu; preispituju se njihove rane, kako one na razini metafore, tako i one tjelesne. Osvjetljavaju se njihovi životni i ratni putovi, odvaguju njihove riječi; pročišćuju se njihovi životi do neshvatljivih optužaba da su teret društvu i da su čak i protiv domovine za koju su bili i jesu spremni sve darovati. Namjerno se stvara dojam kako nije jasno što traže; kako ne znaju artikulirati zahtjeve i ciljeve, kako nisu dorasli političkomu trenutku. Jako svjetlo nad njima, pojedincima, ne dopušta vidjeti ostale probleme. A oni skoro dvjesto dana borave na cesti i osjećaju kako se režu grane koje su sposobne nositi dragocjene plodove i pokazivati istinske hrvatske vrijednosti, izrasle na stablu kršćanske kulture, upozorio je propovjednik, te upitao “nije li provedena; ne provodi li se lustracija nad hrvatskim braniteljima i vrijednostima za koje su se žrtvovali?” Jer, “gdje se to danas očituju plodovi koje su oni donijeli na stablu obrane Hrvatske, počevši od spremnosti na žrtvu, nesebičnost, solidarnost, slogu, vjernost. Smijemo li se pitati za koje je to vrijednosti danas netko u Hrvatskoj spreman biti dvjesto dana izložen onomu čemu su oni izloženi; i to ne ponajprije radi sebe? Slobodno iskreno u tišini duše izrecimo koje su to vrijednosti”.
Nadalje je podsjetio kako branitelji pred nas stavljaju zajedništvo, upozoravajući na to da do podjela dovode najprije neistine. Hrvatski branitelji osvijetlili su neistine i dali istini da se razgrana, pročišćujući tamu prošlosti i unoseći svježinu do debla hrvatske radosti. No, s vremenom su shvaćali da se lustracija perfidno primijenila na njih. Zato su sada zabrinuti, dok promatraju Hrvatsku kojoj se zemlja rasprodaje, iz koje odlaze mladi, koja se udaljava od Hrvata izvan domovine, koja se nedovoljno brine za obitelji i dopušta da blijede vrijednosti koje su ulijevale oduševljenje i čuvale nadu, naglasio je, te homiliju zaključio riječima “i koliko god netko pokušava reći da ne razumije što zapravo branitelji žele, mora znati da njihov spomen ostaje, jer ostaju njihova djela i istina koja pročišćuje. Oni koji to ne prepoznaju već su prepušteni zaboravu. Ostat će tek mali usputni suhi list u spomenici. Jer u ovome zajedništvu ljudi bez nogu pokazuju kako Hrvatska može trčati; oni u crnini, kako Hrvatska vjeruje u sjaj uskrsnuća; oni koji su pogaženi, kako visoko dopire stijeg slobode”.
U molitvi vjernika molilo se za ljude na vlasti i za sve odgovorne u društvenome životu kojima je povjerena briga za opće dobro: da promiču istinske vrijednosti i da ljubav prema hrvatskoj domovini očituju djelima. Također se molilo za sve koji trpe i žive u oskudici: da im dar Kristova uskrsnuća bude svjetlo na životnome putu, a naša pomoć i služenje u njihovim potrebama ulije snagu u kušnjama. Molitva Nebeskom Ocu za pokoj duše i vjernu radost upućena je ponaosob za poginule hrvatske redarstvenike Stipana, Antuna, Josipa, Mladena, Zdenka, Zorana, Ivicu, Luku, Marinka, Janka, Željka i Mladena, kao i za poginule u Zagrebu prije dvadeset godina Ivana, Damira, Stjepana, Ivanku, Anu, Luku i Ivana. Misi su nazočili hrvatski branitelji, dragovoljci, obitelji, očevi i majke, udovice i djeca hrvatskih branitelja, te mnoštvo vjernika. Pjevanjem je misu uveličao zbor župe sv. Josipa iz Zagreba.