Zagreb, (IKA) – Misu zadušnicu za kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog prof. dr. Tomislava Ivančića predvodio je 20. veljače u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom groblju Mirogoj zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji bili su biskupi banjolučki Franjo Komarica, požeški Antun Škvorčević, sisački Vlado Košić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, vojni Jure Bogdan, zagrebački pomoćni Ivan Šaško, umirovljeni biskupi krčki Valter Župan i vojni Juraj Jezerinac, te više od 130 svećenika, među kojima brojni profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz rodbinu i prijatelje zadušnici i pogrebu nazočilo je veliko mnoštvo vjernika, među kojima je bilo mnogo Ivančićevih studenata, te članova Zajednice Molitva i Riječ.
Na početku homilije kardinal Bozanić rekao je: „Smrt i sprovod trenuci su posebnog susreta s osobom koju pratimo na vječni počinak. Pokojnik nam odjednom zasja u nekom neobičnom svjetlu, obasjan onom zbiljom u koju se po smrti zaputio. Smrt, doduše, na ovozemni tijek pokojnikova života stavlja zasun, oduzimajući mu riječ, ali vjera prodire iza te zavjese obasjavajući ga novim svjetlom. Vjera, naime, daje riječ nama da svoga dosadašnjeg suputnika vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije. S vjerom se sada okrećemo Uskrslome, kojemu je pokojni svećenik Tomislav posvetio sav svoj život. Iako je patnja posljednjih mjeseci i dana, zbog uznapredovale bolesti, bila stvarnost u kojoj je naš subrat ispijao posljednje kapi života, njegova je misao bila usmjerena na susret sa živim Bogom, koji ga je, vjerujemo, već primio u svoj zagrljaj”. Biti s Isusom i gledati njegovu slavu, to je svrha svakog kršćanskog života, a posebno svećeničkog. To je život u koji je već ušao naš pokojni subrat svećenik Tomislav. To je nada koja ispunja sve nas ovdje sabrane. Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća. Za tu je nadu pokojni mons. Ivančić živio, u toj je nadi trpio, s tom se nadom otisnuo na drugu obalu života da u vječnosti živi s Bogom, rekao je kardinal.
Kratko je podsjetio na životni put mons. Ivančića, te je naglasio kako se pokojnik spremno, od samog početka, uključio i u pripremu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Posebno je zauzeto radio u razdoblju od 2012. do 2015. godine na izradi Radnog dokumenta Sinode. Dao je značajan doprinos onom dijelu koji govori o novoj evangelizaciji. Posebnim je pak pismom očitovao svoju žalost što zbog zdravstvenih razloga nije mogao, kao član Sinode, sudjelovati na otvaranju i prvom sinodskom zasjedanju u prosincu prošle godine.
Zahvaljujem Bogu za dar mons. Ivančića i za službe koje je obnašao u Crkvi te za svjedočanstvo kršćanskog života što nam ga je ostavio. Njegovo srce bilo je osjetljivo za čovjeka. Suosjećao je s onima koji su ranjeni grijehom gubili smisao i za Boga i za bližnje. Pozivao je i poticao na pomirenje s Bogom, naglašavajući važnost Božjeg milosrđa koje nema granica. Profesorskim, stručnim i prevodilačkim radom ostavio snažan trag na teološko-znanstvenom području u Hrvatskoj i šire. Unatoč ovozemaljskim uspjesima, odlikovanjima, nagradama i priznanjima, sačuvao je svećeničku jednostavnost. Silno je ljubio svoju domovinu Hrvatsku, a umro je u vjeri da uz zemaljsku imamo i nebesku – vječnu domovinu, rekao je kardinal Bozanić na kraju homilije.
Uime Zajednice Molitva i Riječ oproštajnu riječ izrekao je Ivica Lulić. Zahvalni smo za dar Vašeg života i svećeništva. Sve ste dali za nas: svoje vrijeme, talente, zvanje. Kuća u kojoj ste živjeli bila je naša kuća. Tolika bdjenja, Vaši postovi, razgovori, molitve, vjeronauci. Davali ste velikodušno, pomagali dok smo ulazili u život. U nama su zapamćeni toliki razgovori do duboko u noć, pripremali ste nas za životne odluke kao što su naši brakovi, zvanja. Radovali ste se našim uspjesima, poticali da možemo postati ono što nosimo u svojim čežnjama. Uz Vas je svatko od nas postajao važan i vrijedan. Sve što ste primili od Isusa, čitavo blago Crkve, polog vjere, sveti red znali ste reći: sve je to za vas, rekao je Lulić. Od Vas smo učili da ne branimo ono grešno u sebi, nego da se odlučujemo za dobro. Zahvalni smo Vam da ste kao nitko u Crkvi našega vremena oblikovali nas laike, i preporađali snagom odozgo, naglasio je, te podsjetio kako se mons. Ivančić nije bojao niti jednoga kruga ljudi. Dolazio je liječnicima, profesorima, poslovnim ljudima, studentima, bračnim parovima, prognanima i ranjenima, braniteljima. Zaključio je: „Najbolji način da Vam se zahvalimo je to da iz istog izvora pijemo, tj. primamo ljubav i nosimo je čovjeku, ljudima, svojoj braći”.
Oproštajnu riječ uime KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, njegovih studenata i djelatnika uputio je v.d. dekana prof. dr. Tonči Matulić. Prof. Ivančić je bio dijete svojih roditelja, bio je Božje dijete, ali je bio i dijete KBF-a na kojem je svojim radom i djelovanjem stasao u znanstvenog i nastavnog velikana, rekao je Matulić, te podsjetio kako je Ivančić na toj visokoj znanstvenoj ustanovi započeo teološki studij. Na KBF-u je 1975. habilitirao. Umirovljen je 1. listopada 2009. Na KBF-u je djelovao ukupno 38 godina kao zaposlenik, a 46 godina ukupno od kojih je 33 godine bio pročelnik Katedre fundamentalne teologije. Nakon što mu je Senat Sveučilišta na prijedlog KBF-a podijelio 2010. počasno zvanje, prof. emeritus, nastavio je djelovati na katedri i poslijediplomskom studiju KBF-a. Također je obnašao službu dekana KBF-a, a 2001. prihvatio je kandidaturu za rektora Sveučilišta u Zagrebu, i bio je zakonito izabran, ali je podnio neočekivano ostavku prije preuzimanja službe zbog neviđene i nečuvene hajke protiv njega i njegova izbora od strane mentalnih eksponenata propalog komunističkog režima u akademskoj zajednici, rekao je Matulić. Svojim predanim nastavnim radom zadužio je generacije i generacije studenata KBF-a. Svojim znanstveno-teološkim radom obogatio je hrvatsku i europsku teologiju, a na poseban način svojim originalnim doprinosom nastanku i razvoju hagioterapije, kao teološke discipline i terapijske duhovne metode u čemu je bio međunarodno poznat i priznat, rekao je Matulić, te podsjetio kako je prof. Ivančić bio član Međunarodne teološke komisije u dva uzastopna mandata, kao i član Vijeća HBK za nauk vjere kao i drugih crkvenih tijela. Trebat će mnogo vremena i marljivih glava da se objektivno vrednuju i na vidjelo iznesu svestrani nastavni, znanstveni i stručni, pastoralni doprinosi dragog nam prof. Ivančića, rekao je Matulić.
Uime Prvostolnog kaptola zagrebačkog od pokojnika se oprostio rektor zagrebačke katedrale Josip Kuhtić. Podsjetio je kako je pokojnik postao kanonik godine 1983. u dobi od 45 godina. „Službu u katedrali obavljao je vjerno i radosno usprkos brojnim obvezama na KBF-u, putovanjima radi sudjelovanja i održavanja znanstvenih predavanja na kongresima i simpozijima. Svaka njegova misa u katedrali, pa i običnim danom bila je praćena posebnom njegovom uvodnom riječi kojima je vjernike želio potaknuti da uđu u misu, a iz nje izađu promijenjeni. Propovijed mu je uvijek bila prilika za evangelizaciju. Mnoge sate provedene u ispovjedaonici tijekom došašća i korizme koristio je kao priliku da ljudima približi bezuvjetnu Božju ljubav koja prašta i poziva nas na život u svjetlu prisutnog, živog i milosrdnog Boga”.
Sprovodne obrede predvodio je biskup Škvorčević, koji je na kraju uime rodbine izrekao zahvalu okupljenome mnoštvu za svjedočenje blizine prema pokojniku. Naglasio je kako ta blizina sada postaje drukčija nego li je bila ovdje dok je djelatno bio među nama. „Ta blizina je sada duhovno kvalitetnija, povezana u molitvi. Ostaje zajedništvo koje se ostvaruje po vjeri u našim srcima, po našoj molitvi”. Biskup Škvorčević pokojniku je zahvalio i uime Požeške biskupije kojoj je mons. Ivančić na različite načine s ljubavi služio.