Sarajevo, (IKA) – Misu zadušnicu za fra Luku Markešića u samostanskoj crkvi Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu u utorak 12. kolovoza predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s pomoćnim banjolučkim biskupom Markom Semrenom, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom, te stotinjak svećenika.
Gvardijan samostana sv. Ante i profesor na Franjevačkoj teologiji dr. fra Ivan Šarčević u oproštajnoj riječi istaknuo je kako je pokojnik shvaćao svoj franjevački život kao misiju, osobnu misiju, kao kršćansko-franjevačko i bosansko-hrvatsko poslanje u svome vremenu i svojoj Bosni, i “tu je svoju misiju nastojao ostvariti nadilazeći samoga sebe kroz dvostruku odgovornost: najprije kao odgovornost koja je dolazila iz vjernosti tradiciji i istodobno kroz odgovornost koja je dolazila iz budućnosti”.
U tom kontekstu podsjetio je kako se prva odgovornost odnosila na njegovu vjeru, na vjernost idealu Božjega kraljevstva, braće i sestara jednoga Boga, na kojega se fra Luka nedvosmisleno i nikada sumnjajući pozivao. To je ideal i Crkve kao univerzalnoga Božjeg naroda bez rasnih, nacionalnih i kulturnih ograničenja, rekao je dr. Šarčević, te dodao kako je “na liniji II. vatikanskoga koncila čitav život ustrajao na crkvenosti vjere i kritičkoj lojalnosti crkvenoj hijerarhiji”.
Odgovornost koja je fra Luki dolazila iz vjernosti tradiciji odnosila se i na nasljedovanje Isusova evanđelja kako je to činio Franjo Asiški, mirotvorac i brat svih ljudi bez razlike. I ne na posljednjem mjestu, fra Luku je obvezivala vjernost bogatoj tradiciji Bosne Srebrene, odgovornost prema prethodnim pokoljenjima bosanskih franjevaca od onih prvih u Srebrenici, preko Zvizdovića, Divkovića, Margitića, Lastrića do suvremenika poput Josipa Markušića i Ignacija Gavrana te mnogih tzv. anonimnih fratara koji su čuvali i vjeru i narod, i ljude i pravdu, posebno pravdu koja se ticala svih društveno slabih, marginaliziranih, manjinski obespravljenih. Osim odgovornosti za tradiciju, fra Luka je svoj život posvetio odgovornosti koja je dolazila iz budućnosti, odgovornosti iz cilja koji si je postavio za svoje djelovanje, svoju misiju osobito posljednja dva desetljeća, od rata naovamo.
Usuđujem se kazati, a da ne iznevjerim i ne iskrivim fra Lukino poslanje i tajnu života, da je fra Luka ostavio prepoznatljiv i važan trag u provinciji Bosni Srebrenoj, u sadašnjim generacijama, među mnogim prijateljima i suradnicima. Ostavio je svjedočanstvo odgovornoga bosanskog franjevca, profesora i intelektualca te društveno angažiranog teologa, zaključio je dr. Šarčević.
U osvrtu na život pokojnika, u homiliji kardinal Puljić rekao: je “Dragi moj fra Luka, sad je tebi jasno što je ovaj život i što znače ljudske ideje. Meni još uvijek nije jasno i trebam dočekati taj trenutak jasnoće. Pred licem Božjim ti je sada jasno što je to istina, dobrota, ljepota i život vječni. Iz te jasnoće, isprosi i nama jasnoću. Sve ono u čemu se nismo slagali, opraštam i molim za oprost. Važno je da nas dvojica, ti odozgor a ja odozdo, nađemo suglasje da slavimo Boga. Jer je čovjek u svojem dostojanstvu i dobroti slava Božja. Odlazeći s ove zemlje ponio si ono što si iz ljubavi radio, a sve drugo si ostavio braći da oni čitaju i proučavaju što si sve napisao”.
Po završetku mise, sprovodne obrede na sarajevskom gradskom groblju Bare gdje je pokojnikovo tijelo položeno u franjevačku grobnicu predvodio je provincijal Gavran.

Fra Luka Markešić, krsnim imenom Mirko, rodio se u Proslapu kraj Prozora, župa Rama-Šćit, 23. prosinca 1937. u obitelji Luke i Ivke, r. Beljo. Osnovnu školu završio je na Šćitu (1946-50), Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1950-1961, prekid zbog vojske – 1958-1960), novicijat u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci (1957-58), filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1960-66), poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani (1966), gdje je doktorirao tezom Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (1972).
Nakon svećeničkog ređenja (1964) bio je kapelan u Zenici u dva navrata (1965-66, 1970-72), potom u Brajkovićima (1966-67) i Vijaci (1967-68), te član samostana Sv. Ante u Sarajevu (1968-70; i 1993-2014). Fra Luka obnašao je razne službe u Bosni Srebrenoj: odgojitelj bogoslova (1973-79), definitor (1979-82), provincijal Bosne Srebrene (1982-91), vikar bistričkoga samostana (2003-2006; 2012-2014) u kojem živi u dva navrata (1968-70) i posljednjih dvadeset godina (1994-2014).
Od godine 1972. do smrti bio je profesor dogmatike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bio je član raznih komisija u provinciji i nadbiskupiji, posebno angažiran u komisiji Pravda i mir. Vrlo aktivan u antiratnim inicijativama, naročito u sklapanju Washingtonskoga sporazuma (1994). Član je a potom i predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća u BiH.
Bio je pokretač i sudionik važnih projekata u Bosni Srebrenoj, u Crkvi i društvu. Zalagao se za dijalog Crkve i države, za međureligijski dijalog, za međusobno uvažavanje naroda i građana u BiH. Kao provincijal inzistirao je na važnosti sloge i međusobnog uvažavanja franjevaca među sobom, na dobrom funkcioniranju odgojnih i naukovnih zavoda Bosne Srebrene, na pastoralnom usmjerenju bosanskih franjevaca, njihovoj blizini svim ljudima i brizi za vjernike. Za njegova mandata organizirana je velika izložba Blago franjevačkih samostana, snimljeni su vrijedni filmovi o Bosni Srebrenoj u povodu 700. obljetnice franjevaca u Bosni.
Zajedno sa svojim suradnicima iz uprave pozvao je klarise u Bosnu i sagradio im samostan u Brestovskom; obnovio je neke važne provincijske kuće; akter je s fra Petrom Anđelovićem, nasljednikom na provincijalskoj službi, gradnje zavjetne kapelice u Srebrenici, prvom franjevačkom staništu u Bosni te proslavi 700. obljetnice dolska franjevaca u Bosnu 1991. Uz još neke bosanske franjevce, zajedno s upravom Hercegovačke provincije na čelu s fra Jozom Pejićem, pokrenuo je vjerski list Svjetlo riječi (1983). U ratu je zajedno s kolegama profesorima na Franjevačkoj teologiji pokrenuo časopis Bosna franciscana (1993) i bio njezin prvi urednik. S profesorima-kolegama s Fakulteta islamskih nauka uredio je hrestomatije (zbirke biranih tekstova) o kršćanstvu i islamu. Često je organizirao Dan Asiza – godišnji međureligijski molitveni susret u crkvi Sv. Ante na Bistriku. Bio je član mnogih organizacija i udruga, aktivni sudionik raznih inicijativa, sastanaka, tribina, simpozija za mir i socijalnu pravdu, za pitanja odnosa politike i moralnosti, uloge religije u društvu i sl.
Preminuo je od komplikacija nakon operativnog zahvata na srcu 7. kolovoza u UKC Koševo u Sarajevu.

.