U ovoj svetoj misi kao Crkva slavimo Božju prisutnost i zajedništvo s njim u vjeri u Isusa Krista, umrloga i uskrsloga, radi naše radosti; da ne tugujemo kao oni koji nemaju nade; da ne budemo obeshrabreni zemaljskim završetkom. Došli smo ne samo moliti za svoje potrebe, nego obnoviti u sebi istinu da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo svoje bližnje.
Braćo i sestre, u ovome slavlju, nakon što smo prije podne na Mirogoju proslavili kršćanski sprovod i položili u grob tijelo pokojnoga maestra Anđelka Klobučara, molimo posebno za pokoj njegove duše. Stoga u ovome zajedništvu pozdravljam pokojnikovu rodbinu, subraću svećenike, kao i sve prijatelje, poznanike i suradnike pokojnoga Anđelka. Lijepo je osjetiti širinu obuhvata njegova života koji se odnosi na Crkvu i na cijelo hrvatsko društvo.
Okupili smo se ovdje, u našoj prvostolnici, u tako bliskome ozračju našemu dragom Anđelku; ozračju koje odiše njegovom višedesetljetnom prisutnošću, naročito po glazbi orgulja koje govore snagom osjećaja i nota koje nam je on ostavio, da bismo lakše živjeli svoj molitveni odnos s Bogom.
Zahvaljujemo mu kao katedralnomu orguljašu, kao odgojitelju, kao sveučilišnomu nastavniku, kao akademiku, kao vrsnomu znastveniku i umjetniku, kao skladatelju i crkvenomu služitelju, kao kršćaninu katoliku i čovjeku čista srca, kojega su drugi rado imali u svojoj sredini.
I mi stanimo pred Gospodina, priznajući svoje grijehe i moleći ga da nas svojim oproštenjem pročisti i milosrđem obraduje.
Pokajmo se.

 
Homilija

Liturgijska čitanja: 1Kor 3, 18-23;
Ps 24/23, 1-6; Lk 5, 1-11

1. Osjećam da u ovome slavlju najljepšu homiliju i duhovni nagovor imaju naše orgulje. Zato vas molim da ih čujete i u pozadini mojih riječi koje je izazvala Božja riječ, pomalo neobična za misu zadušnicu. Ipak, ako ju pozornije razmotrimo, u ovome spomenu njezin govor o pozivu i nije tako čudan. Ne kažemo li i na početku i na kraju svoga zemaljskoga puta: da nas je Bog pozvao u život; da je Bog nekoga pozvao u vječnost?
Ta spoznaja o pozvanosti važna je za sve što živimo, jer poziv je dar, ne ovisi o nama, nego o Božjoj dobroti. Zato se uvriježilo razlikovanje između zanimanja i zvanja. Zanimanje je dobilo značenje nekoga posla u koji ulažemo svoj napor ili usvojene vještine, dok je zvanje način življenja koji zahvaća cjelinu života, cjelinu bića, nikad dovršeno i nikada zaokruženo djelo, nego uvijek u radosnim napetostima, traženjima, težnjama koje imaju svoje ispunjenje tek u pronađenosti koja je za nas vjernike u Bogu.
Gledajući život pokojnoga Anđelka, vidimo dar, glazbeno nadahnuće i pozvanost koje je on bio svjestan. To je obilježje za koje se obično veli: on bez toga ne može; on bez toga nije on; upravo je to sraslo s njime. O tome svjedoče orgulje u našoj katedrali, s kojima je Anđelko srastao.

2. U tome svjetlu razmatramo Isusov poziv ribarima na Genezaretskome jezeru. Isus susreće njih, ali i nas, dohvaća naše živote na rubovima noći, u trenutcima umora i razočaranja. I baš tada od nas traži gestu pouzdanja, traži da bacimo mrežu na slabu stranu svoga života; da se ne oslanjamo na svoje snage i sposobnosti.
Petar čini kako mu je rečeno i događa se nečuveno: mreže su pune, a pod težinom riba barka gotovo tone.
Čudo je uvijek izloženo višeznačnosti. Može ga se tumačiti na različite načine, čak i međusobno proturječne. Ali, Petar, a očito i njegovi prijatelji, u čudesnome ribolovu vidi izvanredan znak. Premda je čudo ‘objektivna danost’, ono je uvijek i u našim očima; pozvani smo u običnosti vidjeti kako Bog čudima ispunja naše živote. A mi ih ne vidimo, previđajući Božju blizinu.
U trenutku pogleda pročišćena milošću Petar je zbunjen i pada na koljena, ispovijedajući svoje ljudske granice. Priznaje svoju malenost i nemoć. Netko to može doživjeti kao poraz, a netko u takvome susretu s Gospodinom vidi najveću radost. To je polazište za nove i šire poglede; dopuštanje Bogu da s našim životima čini čudo, pronađe ljude za svoja nadahnuća.

3. Kada sam shvatio da je današnje prvo čitanje malo prije naviješteni odlomak iz Poslanice Korinćanima, nisam mogao zaustaviti smiješak upućen Gospodinu. Jer, to je čitanje koje sadrži rečenicu koju am stavio na svoju mladomisničku sličicu: Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji. Pavao piše kršćanima u Korintu u trenutcima razdora, prijetnje da se među vjernike ugnijezdi nesloga i uvedu kriteriji koji nisu ni crkveni ni vjernički. A to se događa svaki put kada se oslanjamo na ljudsku, a ne na Božju mudrost, na sposobnosti čovjeka, a ne na Kristov križ, i kada ne vidimo širinu i ljepotu kršćanske slobode.
Tada počinju vrijediti oni koji imaju zemaljsku vlast, bez obzira kako do nje došli; koji imaju materijalna bogatstva, bez obzira koga su radi njih zgazili; koji se predstavljaju kao uglednici, a da iz toga ugleda zjapi praznina; tada siromasi nemaju vrijednost niti za čovjeka ima mjesta, tada je cilj sukob, a ne zajedništvo građeno na istini, a najljepši plodovi duše ne pronalaze put do ljudskoga srca, dodira, do ušiju i očiju. Tada je prognana i umjetnost, ona istinska koja ljepotu vidi u ljepoti križa.
Zato mi je drago danas podići pogled prema našim orguljama i ponovno čuti u ovome slavlju melodije duha koje su nastale u vjerničkome srcu maestra Klobučara; u skromnosti njegove samoće koju je pohodio Krist, koju je prožeo Božji Duh, koju je uljepšala Bogorodica Marija, koju je proširivao milosrdni nebeski Otac.
O tome piše sveti Pavao: o širini naših mogućnosti da imamo sve i kada ne posjedujemo ništa, jer možemo biti u onoj slobodi duha koja ovisi samo o našoj pripadnosti Bogu u Isusu Kristu.

4. Nemam spoznaja o tome kako je pokojni Anđelko dobio ime, ali ga smatram itekako prikladnim. Jer, njegov je život imao crte anđeoskoga poslanja: glazbom je naviještao, bio glasnik Isusove Radosne vijesti, povezivao je nebo i zemlju kao da je orguljama spuštao ljestve da se njima popnemo do pogleda koji vidi vječnost.
I svi su mogli osjetiti, i vjernici u lađama ili u nekome skrovitom kutku naše katedrale, kao i svećenici na oltaru, kada je on bio za orguljama. Srastao je i s prostorom i s liturgijom i s ljudima. Orguljaš u našoj katedrali je vrlo nevidljiv i vrlo čujan. U toj svojoj nevidljivosti maestro Anđelko ispunjao nas je zvukom, dao orguljama da govore: da mole i jecaju, da bude pokajanje i ushit, da se nadviju nad nas moćnim tonovima; da se uvuku u naš šapat Bogu; da prate svečane procesije i glasu daju melodioznost, a miris kada tamjana dižu pod rebrasti svod… Koliko smo puta mogli osjetiti kako ulazimo u zvuk orgulja i kako ne trebamo ništa reći, jer je taj zvuk bio naša molitva…
Srastao je s liturgijom, učio, kao vjernik bio dio vjernika, dio Crkve. Ne zaboravimo da je djelovao upravo u godinama prjelaska, u godinama liturgijske obnove, kada se promijenila obredna paradigma, najvidljivija u jeziku, s latinskoga na hrvatski.
Budući da je bio čovjek crkvenosti, on je rastao u liturgiji Crkve i slijedio njezin glas pomažući vjernicima da žive zajedništvo nošeni glazbenim izražajem. Imao je moćno sredstvo toga zajedništva, glazbu, a mogao ga je koristiti i kao sredstvo nesloge, razilaženja, nesuglasica.
Ali, on je i u tome bio velik, jer je slijedio ne ljudsku mudrost, nego mudrost Gospodinovu koja govori da bacimo mrežu tamo gdje nam ljudskom mudrošću izgleda da nema nikakva ulova.
I glazbeni znalci i oni koji tek vole slušati glazbu osjetili su snagu Anđelkove glazbene improvizacije. Ta riječ (improvizacija) dolazi od latinske složenice koja znači: neprovidnost, nepripremljenost, neočekivanost, baš onako kako je neočekivan bio Isusov poziv, prijedlog-zapovijed, da mrežu bace na drugu stranu. Za Božji se poziv ne može pripremiti, ali postoji prostor improvizacije. Nije dostatno znanje, neučeno umijeće, nego je potrebna duša, otvorenost Božjemu Duhu.
To je nosio u sebi pokojni maestro i svjedočio otajstvo Božje mudrosti. Ona je u pouzdanju i ljubavi, u daru susreta s Gospodinom, nakon kojega započinje novi život. Hvala mu što je mnogima bio prostor susreta s Bogom, čuvajući poniznost koja je i njemu i nama omogućila da budemo zahvalni i radosni dok izgovaramo: Grješan sam čovjek, Gospodine, da bismo čuli Isusov milosrdni glas: Ne boj se!
Isus je došao k nama, da bismo pošli za Isusom i shvatili da je sve naše: život i smrt i sadašnjost i budućnost; sve je naše, ako smo mi Kristovi, jer Krist je Božji.
Amen.