Zagreb, (IKA) – Misu zadušnicu za akademika Anđelka Klobučara predvodio je u večernjim satima 1. rujna u zagrebačkoj prvostolnici zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u sudjelovanju svećenika, pokojnikove rodbine, prijatelja, poznanika i suradnika. “Okupili smo se ovdje, u našoj prvostolnici, u tako bliskome ozračju našemu dragom Anđelku; ozračju koje odiše njegovom višedesetljetnom prisutnošću, naročito po glazbi orgulja koje govore snagom osjećaja i nota koje nam je on ostavio, da bismo lakše živjeli svoj molitveni odnos s Bogom. Zahvaljujemo mu kao katedralnomu orguljašu, kao odgojitelju, kao sveučilišnomu nastavniku, kao akademiku, kao vrsnomu znastveniku i umjetniku, kao skladatelju i crkvenomu služitelju, kao kršćaninu katoliku i čovjeku čista srca, kojega su drugi rado imali u svojoj sredini”, istaknuo je u uvodu u misno slavlje biskup Šaško.
“Osjećam da u ovome slavlju najljepšu homiliju i duhovni nagovor imaju naše orgulje. Zato vas molim da ih čujete i u pozadini mojih riječi koje je izazvala Božja riječ, pomalo neobična za misu zadušnicu”, pozvao je na početku homilije biskup Šaško. Osvrnuvši se zatim na spoznaju o pozvanosti odnosno razlikovanje između zanimanja i zvanja, istaknuo je: “Gledajući život pokojnoga Anđelka, vidimo dar, glazbeno nadahnuće i pozvanost koje je on bio svjestan. To je obilježje za koje se obično veli: on bez toga ne može; on bez toga nije on; upravo je to sraslo s njime. O tome svjedoče orgulje u našoj katedrali, s kojima je Anđelko srastao”.
Spomenuvši pokojnikovo ime, ustvrdio je da je Anđelkov život “imao crte anđeoskoga poslanja: glazbom je naviještao, bio glasnik Isusove Radosne vijesti, povezivao je nebo i zemlju kao da je orguljama spuštao ljestve da se njima popnemo do pogleda koji vidi vječnost. I svi su mogli osjetiti, i vjernici u lađama ili u nekome skrovitom kutku naše katedrale, kao i svećenici na oltaru, kada je on bio za orguljama”. Orguljaš u našoj katedrali je vrlo nevidljiv i vrlo čujan, primijetio je biskup Šaško, te istaknuo: “U toj svojoj nevidljivosti maestro Anđelko ispunjao nas je zvukom, dao orguljama da govore”, dodavši kako je akademik Klobučar srastao s liturgijom, učio, kao vjernik bio dio vjernika, dio Crkve. Podsjetio je da je djelovao upravo u godinama prjelaska, u godinama liturgijske obnove, kada se promijenila obredna paradigma, najvidljivija u jeziku, s latinskoga na hrvatski. A budući da je bio “čovjek crkvenosti, on je rastao u liturgiji Crkve i slijedio njezin glas pomažući vjernicima da žive zajedništvo nošeni glazbenim izražajem. Imao je moćno sredstvo toga zajedništva, glazbu, a mogao ga je koristiti i kao sredstvo nesloge, razilaženja, nesuglasica. Ali, on je i u tome bio velik, jer je slijedio ne ljudsku mudrost, nego mudrost Gospodinovu koja govori da bacimo mrežu tamo gdje nam ljudskom mudrošću izgleda da nema nikakva ulova”, rekao je biskup Šaško te zahvalio akademiku Klobučaru što je mnogima bio prostor susreta s Bogom.

.