Sarajevo, 5. 2. 2001. (IKA) – Misom zadušnicom u župnoj crkvi u Osovi kod Žepča u nedjelju 4. veljače obilježena je treća obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića, misionara u Ruandi. Misu je predvodio i propovijedao provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Mijo Džolan u zajedništvu s domaćim župnikom fra Dragom Perkovićem i više svećenika. Misnom su slavlju bili nazočni roditelji i rodbina pokojnog misionara kao i mnoštvo vjernika.
U svojoj propovijedi provincijal Džolan se osvrnuo na život i nesebični rad fra Vjeke Ćurića. Zapitao se i postoji li dublje značenje života po kojem darovati i žrtvovati život, bilo odjednom, bilo tihom žrtvom, da bi u ovaj svijet ušlo dobro i ljubav nije nesretan slučaj, nego tek prava potvrda ljubavi. “U Vjekinom svjedočanstvu svatko treba pronaći nešto i za sebe što nas može pokrenuti na djelovanje. Ne moramo svi ići u Afriku da bismo svjedočili vjeru. U kršćanstvu je važno djelo, a ne samo priča. Primjer nam može biti i Vjeko koji je svojim životom posvjedočio za vjeru”, rekao je provincijal Džolan.
Fra Vjeko Ćurić rođen je g. 1957. u selu Lupoglav, župa Osova kod Žepča. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i Franjevačku teologiju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen g. 1982. Iste godine odlazi u Pariz gdje se priprema za misijsko djelovanje u Africi. Po dolasku u Ruandu fra Vjeko je sudjelovao u programu Franjevačkog reda “Projekt Afrika”. Kada je buknuo rat između plemena Tutsija i Hutua, većina bijelih misionara, svi diplomati i ostali stranci napustili su Ruandu. Fra Vjeko je ostao i činio sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi genocid. Uradio je koliko je mogao, dao je cijeloga sebe i svoj život. Šture vijesti koje su dolazile iz te siromašne afričke države govorile su o ogromnim naporima jednog franjevca iz Bosne da ublaži tragediju naroda kojem je odlučio služiti. Misionar iz Bosne bio je “jedini koji je mogao služiti kao pregovarač između dvije strane”. Organizirao je sastanak između papinskog posebnog izaslanika i dvije zaraćene strane. Moćne svjetske humanitarne organizacije tražile su Vjekine usluge. To je svoje djelovanje nastavio i nakon rata. Do svoje smrti sagradio je 3.000 domova za preživjele žrtve genocida, školu za djecu, brinuo se za neke od 150.000 djece koji su ostali bez roditelja u ratu. Sva ta njegova junačka djela zaustavila je mučenička smrt. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja njegova ubojstva, dvojici ubojica to je pošlo za rukom 31. siječnja 1998. godine u središtu glavnoga grada Ruande, Kigaliju. Iz neposredne su blizine u fra Vjeku ispalili sedam metaka a potom pobjegli.
Papa Ivan Pavao II. među prvima je izrazio svoje žaljenje: “Još jedna žrtva pridodana je dugoj listi misionara koji su potvrdili svoju ljubav za Krista i afrički narod žrtvujući svoje živote”. Fra Vjeko Ćurić pokopan je u župnoj crkvi u mjestu Kivumu koju je sam sagradio i gdje je djelovao cijelo vrijeme. Bilo je i onih koji su bosanskog misionara željeli pokopati u katedrali u Gitarami, biskupskom gradu, ali i u njegovu rodnom mjestu. Međutim, narod iz Kivumu nije želio čuti za to. Htjeli su imati njegove posmrtne ostatke kod sebe, jer je on svoj život žrtvovao za njih. Na ukopu se okupila cijela Ruanda, premijer, nuncij, 8 biskupa, 3 ministra, general Reda OFM i deseci tisuća ljudi iz svih dijelova Ruande.