Zagreb, (IKA) – U organizaciji profesorskog gremija Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti na zagrebačkoj Šalati, u petak 15. lipnja misu zahvalnicu, tradicionalni „Tebe Boga hvalimo” u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova predvodio je rektor sjemeništa preč. Matija Pavlaković, ujedno duhovnik u NKG-u. U koncelebraciji sudjelovali su odgojitelj franjevačkih sjemeništaraca fra Venancije Mihaljević, tajnik apostolske nuncijature u Čileu mons. dr. Večeslav Tumir, i duhovnik u sjemeništu te duhovnik u NKG-u vlč. Petar Mlakar.
Ljepoti misnoga slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem te mješoviti zbor Nadbiskupske klasične gimnazije pod ravnanjem profesorice Ankice Juričić. Mnogi učenici pristupili su ispovijedi zahvaljujući raspoloživosti sjemenišnog odgojitelja vlč. Gorana Bužaka.
Na temelju liturgijskih čitanja (1Kr 18, 41-46; Ps 64; Mt 5, 20-26) govoreći okupljenim profesorima, učenicama i učenicima te djelatnicima gimnazije, preč. Pavlaković između ostaloga je istaknuo: „Ova naša velebna crkva Srca Isusova odiše posebnom radošću, kada se u njoj okupi gimnazijska obitelj, kako na početku – zazivajući Božju pomoć i milost – tako osobito na završetku školske i vjeronaučne godine, u zahvalnosti za primljene darove, u kojima smo prepoznavali Božju blizinu, počevši od dragih nam ljudi, ljepote susreta i suradnje, preko usvojenih spoznaja, do darovanoga vremena i prijeđenoga puta na kojemu Bogu zahvaljujemo i za kušnje, za teške trenutke svoga života. Lijepo je da ta prikupljena iskustva, dragi učenici i učenice, danas donosite pred Gospodina u zajedništvu s vodstvom gimnazijske zajednice. … Došli smo zahvaliti za maleni oblak; došli smo na svome životnom obzoru pronaći taj oblačić koji govori o Božjoj blizini. Prorok Ilija svjedoči da ljudi, koji se dopuste odgajati i oblikovati slušanjem Božje riječi i ustrajnom molitvom, uče i povijest i svoj život gledati Božjim očima i primijetiti djelovanje njegova Duha. A gdje je to u životu učenika i profesora? Taj oblačić je moguće naći u svakome danu: u zanimljivoj i manje zanimljivoj nastavi, u vježbama i učeničkim radovima; u nesigurnosti pred ispite, u zabrinutosti roditelja, u neraspoloženju prijatelja; u radosti uspjeha i u nelagodi nedostatnoga učenja, u nezadovoljstvu dobivenom ocjenom, u skromnome obroku; u tišini knjižnice, pred zaslonima računala; u žamoru zabave, u razigranosti laboratorijskih pokusa, u velikim i malim nadama… Posvuda postoji taj neznatni oblačić koji se podiže našim pouzdanjem u Boga i našim sebedarjem. … Dragi gimnazijalci klasičari, ponajprije zahvalite Bogu srcem, a zatim u svakome životnom trenutku gledajte srcem (i u popravnim ispitima koji nadolaze). Gledanje srcem otvara neslućene mogućnosti i vraća radost, jer – premda ćete u nekim trenucima vidjeti samo oblak kao dlan čovjekove ruke – srcem ćete iza te ruke naslutiti Božji dlan, onaj za koji sam Bog kaže: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao.” (Iz 49, 16) Odnosno, na drugome mjestu govori svomu narodu: „U Gospodinovoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.” (Iz 62, 3) Ako se gleda srcem, nakon što se Bogu i bližnjima pokazalo da nam je stalo i da smo uložili sebe, da nismo ravnodušni, u suhoći se javlja ne samo rosa, nego obilat dažd koji natapa sjeme posijane žrtve”.
Nakon misnoga slavlja uslijedilo je kratko druženje u prostorima škole.