MISIJSKA DRUŽBA SV. PAVLA DJELUJE PO SVEMU SVIJETU
Cilj je Družbe Kćeri sv. Pavla navještanje i širenje riječi Božje svim ljudima, koristeći se pri tome svim suvremenim brzim i djelotvornim sredstvima: tiskom, radijom, televizijom, filmom, ukratko svim mogućnostima i oblicima prenošenja riječi, koje danas stoje na raspolaganju za razvoj i obogaćivanje informacija našeg doba. Sva ta sredstva suvremene evangelizacije na raspolaganju su Kćerima sv. Pavla, kao oblici apostolskog djelovanja, putem kojih se omogućuje da Božja riječ dopre do svakoga.
Apostolsko djelovanje Kćeri sv. Pavla raširilo se mnogim zemaljama svijeta. Prilagođeno je kulturnim i gospodarso-političkim posebnostima svake pojedine zemlje, u zajedničkom i jedinstvenom služenju Crkvi i Evanđelju. Ti oblici apostolskog djelovanja obuhvaćaju izdavaštvo, audio i video produkciju, glazbu, radio i TV te dijalog s različitim mišljenjima. Danas u svijetu ima 2.600 Kćeri sv. Pavla u 50 zemalja svijeta, a imaju 250 svojih apostolskih centara.
U Europi ih ima oko 1. 250. Djeluju u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Poljskoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Republici Češkoj, Rumunjskoj i Rusiji. U cijeloj Europi imaju stotinjak zajednica i različitih medijskih centara i knjižara, u kojima proizvode i prodaju knjige, katehetske časopise, audio-kazete, gramofonske ploče i video kazete, a vode radio i TV programe.
U Africi je sedamdesetak redovnica Kćeri sv. Pavla u 11 zemalja: Obali Slonove Kosti, Keniji, Mozambiku, Nigeriji, Južnoj Africi, Tanzaniji, Ugandi, Zambiji, Zairu, Madagaskaru, a od nedavno i u Angoli. Imaju 12 zajednica, nekoliko različitih radiotelevizijskih centara i knjižara. Najveću pozornost posvećuju radu s katehistima, poštujući mjesnu kulturu, jezik, prilagođujući se napose životnim prilikama najsiromašnijih. Oblici evangelizacije na afričkom kontinentu su također izdavanje knjiga i audiovizuelnih kazeta na engleskom, francuskom, swahiliju i plemenskim jezicima, osnivanje popularnih biblioteka, radio i televizijskih programi, a surađuju sa svim crkvenim i socijalnim ustanovama.
U Sjevernoj Americi i u Kanadi Kćeri sv. Pavla ima oko 200, nazočne su svojim apostolskim djelovanjem u svim masmedijima, a poglavito djeluju tamo gdje je veliki raskorak između potrošačkog društva i teške materijalne i duhovne bijede. Imaju 23 radiodifuzijska centra, knjižare, izdaju 2 mjesečna duhovna časopisa “Obitelj” i “Prijatelj”, knjige, video kazete, imaju službu za distribuciju filmova, audiovizuelnih kazeta, vode radio i televizijske programe.
Kako su sredstva društvenog priopćavanja u Latinskoj Americi pod kontrolom moćnika, koji promiču oblike otuđenja života u kojima nastoje zadržati nepravedne socijalne strukture, navještanje Evanđelja u tim zemljama je i oblik suprostavljanja nepravednim društvenim odnosima, pomaganje siromašnima i zaštita ljudska prava, pravde i mira. Kćeri sv. Pavla djeluju u 13 latinskoameričkih zemalja: Boliviji, Argentini, Brazilu, Čileu, Kolumbiji, Ekuadoru, Meksiku, Paraguaju, Peruu, Porto Ricu, Dominikanskoj Republici, Urugvaju i Venezueli. Imaju više od 60 svojih zajednica s ukupno 500 sestara. Pavlovsko apostolsko djelovanje i u ovim je zemljama nazočno na brojnim područjima života: u izdavalaštvu knjiga i časopisa, primjerice “Kristove obitelji”, video kazeta; glazbenoj produkciji, vođenju radio i TV programa, vlastitim knjižarama. U Brazilu djeluje centar (Sepac) za odgoj i oblikovanje pastoralnih djelatnika u crkvenim sredstvima društvenog priopćavanja. Sestre surađuju također i u javnim glasilima.
I u Aziji su Kćeri sv. Pavla nazočne. Djeluju u 11 zemalja: Koreji, Filipinima, Japanu, Hong-Kongu, Indiji, Maleziji, Makau, Pakistanu, Tajvanu, Singapuru, Tajlandu, gdje imaju 60 svojih zajednica s ukupno 600 sestara, gotovo sve domorodačkih. Polje apostolskog djelovanja im je vrlo široko, a djeluju jednako kao i u svim ostalim zemljama svijeta na evangelizaciji promicanjem duhovnih vrednota putem suvremenih komunikacijskih sredstava. Prema mjesnim mogućnostima surađuju sa svim crkvenim i društvenim ustanovama, poglavito na području socijalne problematike. Neke se sestre pripravljaju da bi uspjele ući i u Kinu, Sjevernu Koreju i u Vijetnam.
U Oceaniji 20-tak Kćeri sv. Pavla rade u tri difuzna centra, poglavito na misionarskom i ekumenskom području. U Papui na Novoj Gvineji upravljaju jedinom vjersko-duhovnom knjižarom na otoku. (ŽV)

UZ SVETKOVINU SVIH SVETIH I DUŠNI DAN
Svetkovina Svih Svetih je zapovijedani blagdan u Katoličkoj Crkvi, a podjednako se štuje i u pravoslavnim Crkvama. Sama se svetkovina javlja već u 4. stoljeću u Antiohiji, gdje je Crkva na prvu nedjelju po Duhovima ili 13. svibnja, slavila svetkovinu svetih mučenika. Sv. Efrem Sirski u svojim pjesmama god. 359. opisuje tu svetkovinu, a sačuvana je i prigodna propovijed sv. Ivana Zlatoustog. Svetkovina se ubrzo počela slaviti i u Rimu, a god. 609. papa Bonifacije IV. posvetio je rimski Pantheon kao kršćansku baziliku Presvetoj Djevici Mariji i svim svetim mučenicima. Za tu je svetkovinu, 13. svibnja, dao u Pantheon prevesti kosti 28 kršćanskih mučenika. Prema legendi u tom je trenutku kroz otvor za svjetlo na kupoli bazilike na okupljene padala kiša od crvenih ruža.
Za pontifikata pape Grugura III. Crkva počinje slaviti ne samo spomendan mučenika, nego i svih svetih, onih koje je Crkva službeno proglasila svetima i onih koji su živjeli svetim i uzornim životom, a nisu službeno podignuti na čast oltara. Krajem 8. stoljeća svetkovina Svih Svetih premještena je, na poticaj engleske i irske Crkve, na 1. studenoga. Smatra se da je 1. studeni izabran za blagdan Svih Svetih jer je taj datum imao sveto značenje u keltskim zemljama budući da je tada počinjala zima u keltskom kultu, a rimska je Crkva prihvatila taj datum jer je bio nakon završetka žetve, pa je u Rimu bilo dovoljno hrane za brojne hodočasnike. Blagdan Svih Svetih bio je omiljen među svim slojevima tadašnje Crkve, a glasoviti Alcuin, učitelj Karla Velikoga, podrijetlom iz Yorka, bio je vatreni širitelj toga blagdana. Crkva tu svetkovinu doživljava kao veliku žetvenu svečanost, pa je u povijesti nazivana i “Duhovsko bogojavljenje”, a narod ga je smatrao prvim danom Božića.
Dan nakon svetkovine Svih Svetih, 2. studenog, u Katoličkoj se Crkvi slavi Dušni dan. Tom se prigodom Crkva sjeća i moli za sve umrle članove Crkve, kao i za sve pokojnike. Iako se od svojih početaka Crkva posebno molila za umrle, utemeljenje spomendana na mrtve veže se uz opata Odila iz Clunya (994-1048), koji je propisao za sve samostane, koji su pripadali njegovoj opatiji, da se dan nakon svetkovine Svih Svetih mora slaviti liturgija za mrtve. Taj se običaj ubrzo proširio po cijeloj Crkvi, a god. 1311. tadašnji ga je Papa odredio obveznim spomendanom. Drevni je katolički običaj da se na Dušni dan posjećuju groblja, te da se slave mise za pokojne. (SV)