U razgovoru koji su vodile Sara Kosić i i Irena Žužić misionar Kordiću predstavio je kraj i ljude koji sada čine njegov život te planove i projekte koje želi ostvariti.

Zambija je prostrana zemlja na jugu Afrike u kojoj živi oko 18 milijuna ljudi, dok ih je prije dvadesetak godina živjelo oko 10 milijuna ljudi. Broj stanovnika se brzo povećava, među njima vrlo mnogo djece i mladih. Područje na kojem djeluje misionar Kordić poznato je kao Tobacco Board of Zambia, TBZ, jer se na njemu u prošlosti uzgajao duhan, no danas se uglavnom uzgaja kukuruz, kikiriki i slatki krumpir, a ima i uzgoja stoke. Na tom poljoprivrednom području nema većih naselja, već ljudi žive na farmama. Područje se proteže uz glavnu prometnicu koja ide od glavnoga grada Lusake prema središtu Zapadne provincije Mongu.

Vlč. Kordić živi u dijelu koji pripada župi Kaoma, udaljenom od nje oko 70 kilometara. To bi područje uskoro trebalo postati Župa sv. Petra, a pokriva prostor od oko 40 kilometara u promjeru, s oko 25 malih centara koje se više ili manje redovito posjećuje. Na mjestu koje bi trebalo biti središte nove župe nedaleko crkve je srednja škola s oko 600 učenika, osnovna škola s oko 1300 učenika i dječji vrtić s oko stotinu djece. Osim tih ukupno 2000 djece ima ih i mnogo koja ne pohađaju školu iz raznih razloga.

Vlč. Kordić je prvotno u Zambiji proveo 15 godina; došao je u Biskupiju Livingstone, koja je 1997. podijeljena u dvije biskupije pa je on nastavio djelovati u najmlađoj zambijskoj Biskupiji Mongu. Godine 2001. otišao je na odmor s namjerom da se vrati u Zambiju, no to tada nije bilo moguće i sada je došao na neki način zaokružiti misionarsko razdoblje svoga života.

U međuvremenu je Mongu postao administrativno središte provincije, pa se vlč. Kordić osjećao pozvanim u novu župu na rubnom području biskupije. „Ako mi Bog dadne dovoljno snage i zdravlja da kroz sljedećih nekoliko godina izgradim i otvorim ovdje novu župu, imam osjećaj da ću se osjećati ispunjeno.“

Na pitanje kako objašnjava poslovičnu radost Afrikanaca s obzirom na siromaštvo u kojem žive, misionar je odgovorio da je to siromaštvo s našega stajališta, a njihova radost ne ovisi o standardu. „To je jednostavno dio njihove naravi, nešto što oni imaju u sebi s čime se rađaju i žive, a da toga možda i nisu svjesni. Bezbrižnost, a ja to zovom vjera u Božju providnost, kod njih je jaka i u promatranju ovih ljudi vidi se da se Bog brine za svoju djecu“, istaknuo je misionar.

Posebno se osvrnuo na njihovu velikodušnost: „Vjernici redovito, svake nedjelje, skupljaju priloge za potrebe svećenika, za troškove njegovog prijevoza i, vjerovali ili ne, za njegov džeparac. Tako mi prilazi žena, koja je inače blagajnica u ovoj crkvi, daje mi skupljene priloge i govori: ‘Ovo vam je da možete kupiti bon za mobilni telefon i da možete razgovarati sa svojima’. Oni stvarno osjećaju radost kada mogu nešto dati i iz svojega siromaštva, i ta darežljivost ih čini velikima i bogatima“.

Govoreći o shvaćanju obitelji, koja im je jako važna, napomenuo je da je tamo obitelj jako proširen pojam – „u obitelj spadaju tete, ujne, ujaci, stričevi; svi su oni roditelji i takva obitelj ima jako puno članova. Ako je netko od njih bolje stojeći onda pomaže u uzdržavanju djece, ne samo svoje vlastite nego i djece svoje braće i sestara“. Teškoće i problemi su u tome što se jako često događa da se djeca rađaju izvan brakova i da ima mnogo mladih neudatih djevojaka koje imaju djecu za koju se ne mogu same brinuti, pa su i one i njihova djeca na teret starijih roditelja. Vrlo je teško i naći neki izvor zarade pogotovo za one koji nisu završili školu. Zato je školovanje djece važno i značajno i ako ne rješava, onda barem umanjuje mnoge probleme, ističe vlč. Kordić.

Navodi i problem iseljavanja mladih u gradove, koji su sve napučeniji i život je u njima sve teži i opasniji. „Oni koji ostaju na selima ili se nađu u području kao što je ovo gdje sam ja, imaju mogućnosti života, pa i zarade ako je kišna sezona dobra i ako je urod dobar“.

Svećenički život u zambijskoj župi opisuje kao „jako lijep i nikad dosadan“. Ističe da je pastoralno djelovanje svećenika nezamislivo bez laika. Osim toga, svećenik je i sve drugo – i socijalni radnik, i karitativni djelatnik i „stručnjak” u mnogim vještinama, osobito gradnje, obnavljanja, nabave… „U životu i djelovanju s ovim ljudima važno je biti čovjek. To ljudi osjete, prepoznaju i cijene. Važno je imati u njih povjerenja“, rekao je misionar.

Posebno ističe koliko je važno biti čovjek molitve: „U misijama se nažalost zna događati da su svećenici, redovnici i redovnice često bez mise i sakramenata. Razni projekti znaju postati važniji od mogućnosti redovite dnevne mise i molitve. Međutim, bez toga se u misijama ne može i ne smije“.

Kao veliku poteškoću u radu naveo je velike udaljenosti od mjesta do mjesta i jako loše ceste i putove. Osobito je teško putovati u vrijeme kišne sezone, od studenoga do travnja, zbog čega se neka područja ne mogu redovito posjećivati. Druga poteškoća je raštrkanost ljudi koji moraju i satima pješačiti da bi došli na neko okupljanje. Stoga je najveći izazov osnivanje centra i župe koja će postati središte okupljanju vjernika iz bliže i dalje okolice, ističe misionar, uvjeren da će s vremenom postati mjesto u koje će mnogi svećenici češće svraćati i na kojem će se često okupljati vjernici, na raznim sastancima i radionicama, osobito oni koji imaju vodeće uloge u svojim zajednicama.

Za evangelizaciju vrlo je važna kvaliteta zajednice i zajedničkoga života, a do nje se dolazi redovitim okupljanjem članova zajednice, raspodjelom dužnosti u zajednicama i dobrim vodstvom. Europljanin može zambijskoj zajednici uz bolji standard donijeti i kvalitetan ljudski i kršćanski način života i jednu produhovljenost duha kao i svjedočenje za istinu, pravdu i poštenje, rekao je misionar. No, ističe da Zambijci mogu Europljane naučiti jako puno toga o prihvaćanju života kakvim jest, o bezbrižnosti u svakakvim okolnostima života, o poštivanju i prihvaćanju novoga života bez obzira na okolnosti u kojima je on nastao, o prihvaćanju drugih osoba bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, o suradnji s ljudima, o međusobnom pomaganju, o gostoprimstvu…

Osvrnuvši se na osjećaj povezanosti i pripadnosti župnoj zajednici, vlč. Kordić istaknuo je da u tamošnjim zajednicama nema mnogo ljudi koji nisu u nešto uključeni i koji nemaju neku ulogu u njoj. Velika većina njih je na neki način za nešto odgovorna, što stvara među njima osjećaj pripadnosti, na koji su oni ponosni.

Nabrajajući prioritete u svom misionarskom radu, ističe što redovitije posjećivanje postojećih zajednica i navješćivanje Radosne vijesti. Ali prioritet mu je i izgraditi sustav za čistu vodu koja se nalazi na 50 do 60 metara dubine. Zatim prijevoz, jer se na svoje vozilo više ne može osloniti, te naposlijetku izgradnja novoga centra i župe.

Izrazio je veliku zahvalnost vjernicima Krčke biskupije svesrdnoj podršci i redovitim molitvama. Sada, kada zna koje su konkretne materijalne potrebe pred njim, nada se da će i novčana pomoć „dobročinitelja i ljudi voljnih pomoći također doći i omogućiti mi ostvarenje onoga što planiram i što će biti velika stvar za Biskupiju Mongu“.

Novčana pomoć za spomenute projekte i ostvarenje planova misionara Kordića može se uplatiti:

tekući račun u kunama u Privrednoj banci Zagreb:
HR 51 2340 0093 2087 0052 9

I račun otvoren u biskupiji Krk kod PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d.
na ime BISKUPIJA KRK – MONGU MISSION,
Broj računa: HR 03 2340 0091 5110 8431 4
SWIFT CODE (ukoliko je uplata iz inozemstva) PBZGHR2X

“Svim dobročiniteljima i darivateljima unaprijed iskreno i od srca zahvaljujem”, poručuje misionar Kordić na kraju intervjua koji se u cijelosti može pročitati na poveznici ovdje.