»Premda Ruanda ima izvrsnu klimu jer se nalazi malo ispod ekvatora pa je tu vječno proljeće s dvije sušne i dvije kišne sezone, što omogućava i dvije žetve godišnje, nažalost ljudi su siromašni i gladni. Naroda je puno, zemlje je malo. U malim vrtovima oko svojih kućica sade ono što mogu da se prehrane. Uglavnom je to grah, slatkasti krumpir, imaju možda jedno stablo banane, nešto zeleni. I to im je jedino što jedu. Brojne obitelji u našoj župi topli si obrok mogu
priuštiti tek možda dva puta u tjedan dana. Mnogi od njih nisu imali prilike jesti meso, a djeca najčešće i ne znaju što je slatkiš«, navodi o. Perić.

Nadalje ističe da je oko 70 posto stanovništva mlađe od 25 godina i jako su siromašni. »No ključno je školovanje jer to im je jedini potencijalni izlaz iz siromaštva, dakle prosvjećivanje. Slikovito gledano, većina ih živi u višečlanim obiteljima, u kućicama u kojima imaju minimalne uvjete dostojne čovjeka. U selu sa 35 tisuća stanovnika ni jedna jedina kuća nema dovedenu vodu, a tek poneka ima uvedenu električnu energiju. To je stvarnost s kojom se suočavamo. Dakle, u tom
siromaštvu naša je misija obrazovati mlade, dati im potrebno znanje u strukovnim i tehničkim predmetima kako bi po završetku školovanja mogli naći posao te polako graditi bolji život. U našoj zajednici jedini sam misionar, sve ostalo su naša afrička braća. U sadašnje doba pandemije nemamo volontera ni posjetitelja. Siromašnije su zemlje više pogođene, ostale su na rubu.«