1. Samo ljubav, braćo i sestre, može učiniti takav obrat koji proslavlja ono što je izgledalo izgubljenim. U Božjoj je riječi danas sve u odnosu između “onoga što je gore” i “onoga što je dolje”, između neba i zemlje, između zbilje u koju vjera smješta ljepotu, dobrotu i snagu te zbilje u kojoj se trpi poniženje slabosti i siromaštva.
Evanđelje današnjega korizmenog dana govori o snazi ljubavi Isusa Krista koji je podnio poniženje križa. Isus upućuje i na vlastitu smrt riječima koje su predokus uzdignuća Uskrsloga: “Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam”. Samo po ljubavi križ može postati drvetom života.
Kada je izabrani narod bio blizu kanaanske zemlje, ljudi nisu više podnosili putovanje i sve su se više umnažala pitanja: zašto, upućena Mojsiju i Bogu. “Zašto” – to je pitanje koje se poput pobune i negodovanja uvlači u srca i misli onih koji ne prihvaćaju načine i vremena po kojima i u kojima djeluje Bog. Grijeh je pobuna protiv Božje ljubavi, a pobuna se rađa iz nevjere otvrdnula srca.
Grijeh u sebi nosi otrov i životne ugrize koji, poput ujeda zmija u pustinji, pokazuju potrebu priznavanja grijeha, potrebu za pogledom koji liječi. Sveti pisac podignutu je mjedenu zmiju tumačio na način koji je daleko od poganskih idolatrija i praznovjerja: “Dobili su spasonosni znak da se sjete zapovjedi tvoga Zakona. Jer tko god je u nj pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, već zbog tebe, Spasitelju sviju!” (Mudr 16, 6-7). U slici mjedene zmije kršćanska je tradicija od najranijih dana vidjela snagu križa, a to znači – ne snagu našega pogleda – nego ljubav Božjega pogleda.
Ponekad, predraga braćo i sestre, teško podnosimo životni put i dopuštamo da nas rani bolni ugriz grijeha, ali ne zaboravimo da nismo prepušteni smrti, jer nam je vraćena snaga pogledom Otkupitelja s križa koji čeka naše podignute oči. “U svoje srce zasadite Isusa Krista raspetoga i svi križevi ovoga svijeta izgledat će poput ruža. Svi koji su ubodeni trnjem s krune Gospodinove… ne osjećaju druge rane.” – zapisao je sv. Franjo Saleški.

2. Isus je vidio kako oko njega raste nerazumijevanje; da su njegove riječi, kojima je objavljivao lice milosrdnoga Boga, osporavane i dočekivane na neprijateljski način. Vidio je da su znamenja i navodi iz Svetoga pisma nedostatan argument. Jedini put koji je preostao bio je dar vlastita života u prividnome porazu.
Hoće li ljudi u susretu s križem razumjeti mjeru ljubavi? Mogu li žrtva i predanje iz ljubavi s očiju skinuti koru nasilja, osloboditi čovjeka od otrova koji truje ljudske misli i srce i promijeniti tijek povijesti? Isus je znao i prihvatio Očevu volju da bude uzdignut, da bude pokazan i darovan svijetu. Da, križ je pokaznica svijetu pred kojom nas prožima Božji pogled ljubavi. Božji način gledanja na čovjeka jest ljubav u svjetlu križa.
Sin Čovječji uzdignut je na Kalvariji kao znak spasenja, ostvarujući Zaharijino proroštvo: “Gledat će onoga koga su proboli” (12,10). Grijeh ne biva dokinut zbog toga što svoj pogled usredotočujemo na grijeh. Pogled treba prenijeti s našega grijeha na Onoga koji ga otpušta. Udaljujemo se od grijeha, udaljujući se od sebe u mjeri u kojoj smo sposobni dopustiti da budemo privučeni Božjom ljubavlju. To je dar svjetla Božje riječi.

No, Božja riječ kao svjetlo ne ograničuje se na razotkrivanje grijeha, već postaje tijelom i ide u potragu za grješnikom, ne da ga optuži i osudi, već da ga pomiri sa sobom. “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu”. Vjerovati u Boga znači vjerovati u njegovo milosrđe, rekli bismo – vjerovati u Božju “slabost” prema čovjeku. Bog prosvjetljuje, ali ujedno ide ususret, kako bi darovao oproštenje.
Valja primijetiti da u Bibliji bolesnike nose k Isusu, bolesnici dakle dolaze k njemu, ali grješnike Isus traži, on odlazi k njima. Isus sjeda s njima za stol, razgovara s njima čime kod mnogih izaziva sablazan. Krist ne govori općenito o grešnicima, On se brine o pojedinim grešnicima i skreće pozornost na njihov grijeh, ali uvijek s puno ljubavi. Braćo i sestre, povratak na put dobra, na svjetlo istine uvijek traži osobni susret, razumijevanje, povjerenje i diskreciju.

3. Predragi vjernici, večeras nas je okupio spomen na smrt blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića. Prije šest godina on je duboko ušao u otajstvo smrti i uskrsnuća Kristova. Rado je o njemu govorio, rado na njega upućivao. Jednako tako znamo da je nadahnuća za svoju nepokolebljivost vjere pronalazio u životima svetih, osobito blaženoga Alojzija Stepinca. U ovoj se godini spominjemo desete obljetnice beatifikacije kardinala Stepinca. Život i služenje kardinala Kuharića nemoguće je odvojiti od blaženoga pastira Alojzija. Kardinal Kuharić je u blaženom Alojziju Stepincu pronalazio snagu Božjega govora i pogleda, utjehe i ljepote Crkve.
Već daleke, 1970. godine, na desetu obljetnicu njegove smrti, kao apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, biskup Franjo Kuharić izrekao je o kardinalu Alojziju Stepincu riječi koje danas možemo primijeniti i na njega:
“Njemu je Bog – živi Bog – bila najprisutnija Stvarnost koju je ljubio! Zato je ljubio i Crkvu Božju! Zato je ljubio i čovjeka – sliku Božju! To je u njemu bila jedna ljubav i jedino uvjerenje! Nije to bila prazna riječ! Puna je samo ona riječ u koju se uloži cijeli život!” (FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila 1995., str. 9; 24. siječnja 1970).
Godinu dana kasnije u ovoj je prvostolnici, 10. veljače, poznavajući veličinu svoga prethodnika kao i težinu Božjega pogleda progovorio riječima srca: “U čovječanskoj obitelji ima ljudi na koje se obara teret povijesti…. Tako je to i u Crkvi Božjoj. Na neke osobe Bog baci svoj posebni pogled! A kad Bog na nekoga baci svoj pogled, taj pogled prožima dubinu čovjeka, zahvaća ga i obara se na savjest kao teška obveza. (…) Ima epoha u ljudskoj povijesti kad je teško živjeti povijest! Pogotovo je teško živjeti povijest ljudima koji su postavljeni da budu svjetionik (Mt 5, 15), koji nose odgovornosti da se u njih upiru pogledi, od kojih se očekuje putokaz, riječ, svjetlo!” (FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila 1995., str. 11; homilija od 10. veljače 1971).

4. Da, kardinal Kuharić je shvaćao težinu svoje službe i dobro je odvagnuo povijest kojoj nikada nije pristupao bez svjetla križa. Njegove riječi, osobito u ovoj prvostolnici, imale su težinu evanđeoskih zahtjeva i vedrinu radosti Božjega kraljevstva. Ono što je on glasno izgovarao mnogi se u poniženosti vjerničkoga i hrvatskoga dostojanstva nisu usudili ni prišaptavati. Riječi kardinala Kuharića bile su produženi glas hrabrosti blaženoga Alojzija.
Imajući pred sobom takav uzor pastira, koji je bio vjerna slika Kristova, kardinal Kuharić je shvaćao odakle dolazi istinska veličina i snaga te je svjedočio: “Samo u koordinatama Apsolutnoga i Vječnoga čovjek nalazi svoju sigurnost, svoju ravnotežu i svoj unutarnji mir, a onda time podržava i osigurava svoju braću! Nadbiskup Stepinac bio je za nas, koji smo živjeli u njegovoj blizini, stalno nadahnuće mira, pouzdanja i povjerenja!” (FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila 1995., str. 12-13; homilija od 10. veljače 1971).

Dvadeset godina kasnije, iako se pozornica povijesti izvanjski promijenila, njegova se nutarnja svjetlost evanđelja nije gasila. I tada za kardinala Stepinca kaže: “Za vrijeme svoga zemaljskog života dizao je, poput Mojsija, svoje ruke kao molitveni vapaj milosrdnom Bogu da se mirom i slobodom smiluje svim ljudima i narodima; osobito je u srcu nosio dramu hrvatskog naroda. Uvjereni smo da on to nastavlja i u vječnom životu” (FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila 1995., str. 191; homilija od 10. veljače 1991).
Tu dramu, u svoje vrijeme, nosio je i kardinal Kuharić. Disao je s patnjama ljudi svoga hrvatskoga naroda; protivio se poniženjima i razgrtao maglu laži koje do današnjega dana guše radost hrvatskoga čovjeka. Kardinal Kuharić dobro je znao da je sva ljudska povijest sadržana u dvije Isusove riječi: biti odozgor ili odozdol, biti podvrgnut zemlji ili biti nebesnik, živjeti u tami ili u svjetlu. O tome ovisi sav naš osobni život, život vjerničkih zajednica, pojedinih društava i naroda.
Evanđelju nipošto nije do toga da čovjeka sputava, da ga opterećuje krivnjom, već da ga oslobodi. No, oslobođenje nije moguće, oproštenje za kojim čeznemo neostvarivo je, dok sami ne priznamo svoj grijeh. To je u susretu Boga i čovjeka najteže. Ako sami sebe proglasimo nepogrješivima, samodostatnima, tada nam Bog uistinu ne treba. U našoj je vjeri, naime, sadržano priznanje, štoviše radost da postoji Bog koji prihvaća moju nedostatnost.
5. Isus upućuje oštre riječi: “Ja odlazim, a vi ćete me tražiti i u svojem ćete grijehu umrijeti. Kamo ja odlazim, vi ne možete doći”. Došao je da mi budemo tamo gdje je on, ali ovdje misli na ustrajnost u grijehu. Upornost u nevjeri zapreka je životu prema Božjim namislima. To je oblik sljepoće koja zatamnjuje i iskrivljuje čak i ono što je očito, a Isus u tome ne prihvaća kompromis.
Isusovu radikalnost nasljedovao je i kardinal Kuharić u svijesti da su istine koje je naviještao nadnaravne. Nikada ih nije prilagođavao trendovima i okolnostima. Bio je iznimno susretljiv i blag prema ljudima, ali nepopustljiv u odnosu na ono što je odozgor, jer se radovao istini i svakomu je čovjeku nudio put do Boga ljubavi.
Kardinal Kuharić je poznavao najveću prijetnju za čovjeka – udaljavanje od Boga; znao je da se ta prijetnja u obliku grijeha nadvila i nad hrvatsku domovinu. Iako je svom dušom čeznuo za slobodom svoga naroda, dobro je znao da se istinska sloboda ne može doseći ni političkim ni gospodarskim sredstvima, nego jedino vjernošću Bogu koji trajno objavljuje svoju blizinu čovjeku. Božji plan se ne svodi na ljudske težnje.
Misli kardinala Kuharića otkrivale su istinu o ljudskoj potrebi za Bogom, ali i o dostojanstvu čovjeka u kojemu je nastanjen Bog. Na Stepinčevo 1971. godine rekao je: “Idimo u dubine duha! To su ljudske dubine u kojima se nastanjuje Bog! Kad se Bog nastani u čovjeku, taj čovjek postaje oaza za svoju braću u pustinji života. Kod njega će se nadahnuti mnogi, rasvijetliti mnogi, odmoriti mnogi, jer u sebi nešto nosi” (FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila 1995., str. 14; homilija od 10. veljače 1971).

6. Kardinal Kuharić je uvijek želio oduševiti evanđeljem, posebno onda kada je primjećivao da nedostaje oduševljenja. Vidimo i danas, draga braćo i sestre, kako je čovjek bez Boga podložan malodušnosti i nedostatku oduševljenja. Ako netko sav smisao polaže u novac, uspjeh ili moć, ili se zavarava misleći da to rješava životne probleme, tada ga obuzima strah od siromaštva – stvarnog ili umišljenog – od neuspjeha ili od moćnijega od sebe. I još više od toga: strah od smrti postaje sveprisutan.

Koliko je samo kardinalu Kuhariću bilo stalo do istine evanđelja! U njegovim je prijekorima i vapajima uvijek svjedočio da sve ono što ljude čini tjeskobnima, pritisnutima i neslobodnima, ne pripada Kristovoj istini. Sve što izvire iz straha, nije evanđeoski put. To vrijedi za naše svakidašnje razgovore, političke govore, novinska izvješća, promidžbu… Kristova istina oslobađa.
Vjerujem da blagopokojni Kardinal zajedno s nama moli za oduševljenje u našoj Crkvi i našem hrvatskom narodu. Osjećamo kako se oduševljenje čudno topi, a ponegdje nažalost i nestaje. Vjerojatno zbog toga što mu netko nagriza temelje istine, sijući sjeme dvojba, nesigurnosti, zavaravajući posebno mlade da je život moguće živjeti bez križa ili da on nema smisla. Licemjerno je djecu i mlade odgajati kao da Boga nema, a zatim ih prepustiti njihovim tjeskobama. Licemjerno je narodu obećavati boljitak koji ne odgovara životnoj zbilji, a zatim ga prepuštati razočaranjima.
Draga braćo i sestre! U jednome svome zapisu pod naslovom “S Bogom licem u lice” kardinal Kuharić je napisao: “U nebu postoji međusobno poznavanje i susret sa svima, a posebno s onima koji su nam na zemlji bili bliski” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 35).
Blagopokojni Kardinal bio nam je i ostao blizak. On i njegov pogled kojim nas je upućivao na Božji pogled. U radosti zajedništva svetih u ovoj euharistiji molimo za njega i za Crkvu, a osobito za svoj hrvatski narod, povjeravajući ga milostivu pogledu Boga i Blažene Djevice Marije koju toliko puta pjesmom dozivamo: “Pogledaj na nas, milena Mati, svrni sirotam pogled svoj zlati” (Lijepa si, lijepa). Amen.