Rijeka, (IKA) – Naš se svetac vraća u Rijeku gdje je za života boravio kratko, samo mjesec dana, ovdje u  kapucinskom samostanu, gdje se je nadao ostati duže vremena kao ispovjednik za hrvatske vjernike, rekao je riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić predvodeći svečano euharistijsko slavlje u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u ponedjeljak 18. rujna povodom dolaska relikvije neraspadnutog tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića. Dodao je kako je ovaj svetac cijeli život želio biti misionar u svom narodu i posebno se posvetiti ekumenskom apostolatu među pravoslavcima u svom zavičaju. Tome svjedoče riječi koje je uputio jednom svom subratu kojemu je kazao kako želi, nakon što dovrši svoje poslanje u Padovi – ‘ponijeti svoje krhke kosti među svoj narod za dobro onih duša’. Govorio je da se u Padovi osjeća kao ptica u kavezu, te da je njegovo srce ‘uvijek tamo preko mora’. Ono što mu se nije ostvarilo za vrijeme njegova zemaljskog života, ostvaruje se sada ovim pohodom njegova neraspadnutog tijela onamo kamo je za života dušom i tijelom želio doći i ostati. Želju da nam za života prenese spasonosne poruke i pobude ostvaruje mu se na ovaj način nakon smrti, rekao je nadbiskup.
Sv. Leopold je bio svetac koji je u tišini, daleko od javnosti, u ispovjedaonici privodio grješnike na obraćenje i na put spasenja. Bio je neobično ponizan i blagog karaktera i ponašanja, iako je po temperamentu bio kao pravi  Dalmatinac  živahne i vatrena naravi. „Da bi svladao i pokorio tu svoju narav i osobnost, čitav se život borio sa samim sobom tako da nije nikada reagirao i na najteže izazove neprimjerenim reakcijama bilo riječju ili gestom. (…) Sv. Leopold svjedoči da se svi možemo promijeniti ako ustrajno radimo na sebi i ako se svladavamo.”
Bio je uzoran i na posebni način njegovao je poslušnost, što ga je stajalo velikih odricanja i samoprijegora. Isto tako bio je uzoran u odgovornom izvršenju svih zadaća što su mu ih poglavari povjeravali, a to se tijekom njegova cijelog života ponajviše očitovalo u ispovjedničkoj službi. Ta je njegova krijepost svjetlila u ispovjedaonici gdje je primao  svakog pokornika s onakvom ljubavlju i radošću s kakvom je onaj otac iz evanđeoske prispodobe dočekao i u svoj dom primio svog raskajanog i izgubljenog sina. Nije to puka retorika, to je svjedočanstvo tisuća njegovih pokornika, kazao je propovjednik.
Osim toga, bio je posebno nježan prema bolesnima i umirućima kada bi ga njihova rodbina pozvala da ih posjeti, a posjedovao je i proročku karizmu za velike i za male događaje.
Iz života sv. Leopolda možemo naučiti o svetosti i ljepoti Sakramenta pomirenja, po kojem zadobivamo, ako ga primimo sa živom vjerom, mir i prijateljstvo s Bogom, sa samim sobom i s bližnjim. „Sv. Leopold bio je apostol tog sakramenta, pa nas poziva sve, i svećenike i vjernike, da se redovito i dostojno ispovijedamo. Poziva nas neprestano na obraćenje, jer smo svi slabi, nestalni i grješni, a pravog obraćenja nema bez Sakramenta pomirenja, tj. sv. ispovijedi.”
Druga krepost na koju nas poziva je milosrđe, odnosno blagost i razumijevanje u prosuđivanju drugoga kada pogriješi, rekao je nadbiskup. „Nama svećenicima sv. Leopold poručuje da ljubimo i cijenimo ovaj sakrament, koji  nas kao njegove poslužitelje stavlja u neposredni dodir s Božjom istinom, pravdom i milosrđem. Stoga nas sv. Leopold bodri svojim primjerom da budemo uvijek na raspolaganje vjernicima za primanje tog sakramenta, da imamo strpljenja i razboritosti, da budemo pravedni i milosrdni u njegovu posluživanju.”
Vjernicima sv. Leopold govori da opravdano očekujemo razumijevanje, savjet, milosrđe i odrješenje od ispovjednika, ali i razboriti ukor i čvrsti poticaj na iskreno kajanje i na ustrajan napredak u duhovnom životu. Nadbiskup je podsjetio na Leopoldov nacionalni identitet kojega nikada nije izdao zbog čega je završio u zatočeništvu. „Svoje domoljublje i rodoljublje živio je na kršćanski način, bez isključivosti prema drugima. Upravo zato je u svjetlu svoje vjere prihvaćao i ljubio  druge narode, posebno one na Balkanu koji su druge vjeroispovijesti. Zbog toga je želio ekumenski djelovati na jedinstvu Crkva u svom zavičaju. Njegovo je domoljublje bilo prožeto kršćanskim univerzalizmom, što se razlikuje od poganskog rasističkog i osvajačkog domoljublja. Ta Leopoldova poruka i primjer neobično su važni i danas na ovim našim prostorima.”
Zaključujući propovijed podsjetio je na još jednog riječkog kapucina čiji proces proglašenja blaženim je u tijeku – slugu Božjega fra Anti Tomičića, koji je bio veliki štovatelj sv. Leopolda. Vjernike je potaknuo na okrenutost jednih prema drugima, ne leđima, nego licem u lice. Leopoldova ljubav, dobrota i boravak među nama neka nam bude poticaj za naš novi, bolji početak, rekao je nadbiskup.
Na kraju mise prigodne riječi uputili su provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević, gvardijan kapucinskog samostana u Rijeci fra Eugen Pavlek te rektor Svetišta u Padovi fra Giovanni Gusella Flaviana.