Misterij čovjekove prolaznosti

Kateheza br. 69 – Dobrota Gospodnja nek#! bude nad nama
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 89

1. Reci koji su sada odjekivali u našim ušima i našim srcima predstavljaju mudrosnu meditaciju koja, međutim, ima također ton prošnje. Molitelj psalma 89. stavlja, naime, u središte svoje molitve jednu od tema koja je najviše istraživana u filozofiji, najčešće pjevana u poeziji, koju je iskustvo čovječanstvo svih vremena i svih krajeva našeg planeta najviše osjećalo: čovjekova prolaznost i protjecanje vremena.
Pomislimo na neke nezaboravne stranice Jobove knjige u kojoj je na sceni naša krhkost. Mi smo, uistinu, poput “gostiju stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda – nitko i ne vidi” (Job 4,19-20). Naš je život na zemlji “poput sjene na zemlji” (usp. Job 8,9). Job će reći i ovo: “Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.#! K#!o čamci od rogoza hitro promiču, k#!o orao na plijen kada se zaleti” (Job 9,25-26).

2. Na početku svoje pjesme, koja je nalik jadikovki (usp. Ps 89,2-6), psalmist čvrsto suprotstavlja Božju vječnost prolaznom čovjekovu vremenu. Evo i najrječitijeg izričaja: “Jer je tisuću godina u očima tvojim k#!o jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna” (r. 4). Kao posljedica istočnoga grijeha čovjek, po božanskoj naredbi, ponovno pada u prah iz kojeg je uzet, kao što se kaže već u izvješću iz knjige Postanka: “prah si, u prah ćeš se i vratiti” (3,19; usp. 2,7). Stvoritelj, koji ljudsko stvorenje oblikuje u svoj njegovoj ljepoti i složenosti, također je onaj koji “smrtnike u prah vraća” (Ps 89,3). A “prah” je u biblijskom rječniku također simbolički izraz smrti, podzemlja, grobne tišine.

3. Snažan je u toj prošnji osjećaj ljudske ograničenosti. Naš je život nestalan poput trave što niče u zoru i već čuje fijuk srpa koji je pretvara u hrpu sijena. Netom nakon svježine živahnosti života slijedi suša smrti (usp. rr. 5-6; usp. Iz 40,6-7; Job 14,1-2; Ps 102,14-16). Kao što često biva u Starom Zavjetu, tu korjenitu slabost psalmist veže uz grijeh: u nama je beskraj, ali i krivnja. Zbog toga nad naš život kao da se prijeteći nadvijaju također Gospodinova srdžba i sud: “Zaista, izjeda nas tvoja srdžba i zbunjuje ljutina tvoja. Naše si grijehe stavio pred svoje oči… Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, kao uzdah dovršismo godine svoje” (Ps 89,7-9).

4. O svanuću novog dana časoslov nas protresa, ovim psalmom, iz naših iluzija i naše oholosti. Ljudski je život ograničen – “zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset” – kaže molitelj. Pored toga, protjecanje sati, dana i mjeseci prati “muka i ništavnost” (usp. r. 10), a same su godina poput “uzdaha” (usp. r. 9). Eto, dakle, velike pouke: Gospodin nas uči “dana naše brojiti” da, prihvaćajući ih zdravim realizmom, “steknemo mudro srce” (r. 12). Ali, molitelj traži od Boga nešto više: da njegova milost podupre i razveseli naše dane, premda tako krhke i označene kušnjom. Da nam dadne da kušamo okus mudrosti, premda se čini da nas val vremena nosi sa sobom. Samo Gospodinova milost može dati trajnost i neprolaznost našim svakodnevnim djelima: “Dobrota Jahve, Boga našega, nek#! bude nad nama daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek#! uspije.” (r. 17). Molitvom tražimo od Boga da odraz vječnosti prodre u naš svakodnevni život i naše djelovanje. Prisutnošću božanske milosti u nama, svjetlo će obasjati tijek dana, nevolja će postati radost, ono što izgleda besmisleno zadobit će značenje.

5. Zaključimo naše razmišljanje o psalmu 89. prepuštajući riječ drevnoj kršćanskoj tradiciji, koja komentira psaltir držeći u pozadini slavni lik Krista. Tako, za kršćanskog pisca Origena, u njegovoj Raspravi o psalmima, koja je do nas stigla u latinskom prijevodu sv. Jeronima, Kristovo je uskrsnuće ono koje nam daje mogućnost, koju je naslutio psalmist, “da kličemo i da se veselimo u sve dane” (usp. r. 14). To je zato što je Kristov Uskrs izvor našeg života nakon smrti: “Nakon što smo se obradovali zbog uskrsnuća našega Gospodina, po kojem vjerujemo da smo već sada otkupljeni i da ćemo i mi jednoga dana uskrsnuti, sada, provodeći u radosti dane našeg života koji nam ostaju, kličimo zbog te vjere, i s himnima i duhovnim pjesmama slavimo Boga po Isusu Kristu našem Gospodinu” (Origen – Jeronim, 74 homilije o knjizi psalama, Milano 1993., str. 652).