Napast novoga poganstva u slobodi i demokraciji

Prenosimo glavninu propovijedi koju je kardinal Franjo Kuharić kao posebni izaslanik pape Ivana Pavla II. održao na velikom slavlju u Zaravnici u Ukrajini 21. svibnja o.g. Bilo je to slavlje otvaranja Jubileja jedinstva ukrajinskih kršćana s Rimskom Crkvom. Jubilej sadrži 400. obljetnicu brest-litovskog i 350. godišnjicu užhorodskog utvrđenja toga jedinstva.

(…) U svojoj božanskoj mudrosti Isus Krist, znajući u kakvom će svijetu Crkva živjeti, na kakva će protivljenja nailaziti, kakve progone trpjeti i kako će biti prepoznatljiva uslijed tolikih dioba i raskola, dao joj je vidljivi znak jedinstva u vjeri i zajedništva u ljubavi. To je Petar. Šimunu, sinu Joninu je kazao: “Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Poslije svoga uskrsnuća Isus povjerava Petru svoju Crkvu riječima: “Pasi jaganjce moje… pasi ovce moje” (Iv 21,16). Prije svoje muke Isus govori Petru: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).
Tako u Petrovim nasljednicima neprekinuto živi Kristov mandat.
Petar naših dana, papa Ivan Pavao II. poslao me je danas k vama iz moje domovine Hrvatske.
Danas sam ovdje među vama da vam svojom nazočnošću svjedočim da je s vama i on duhovno prisutan svojom ljubavlju i svojim poštovanjem. Povjerio mi je poslanje da vam prenesem njegove srdačne pozdrave: vama, preuzvišeni arhijereji, vama svećenici, redovnici i redovnice, svima vama, vjernici, sinovi i kćeri mučeničke Grkokatoličke Crkve u Ukrajini. Sve Crkve koje su u velikom dijelu ovog stoljeća živjele u totalitarnom sistemu, u kome se gradilo društvo isključivo na ateističkoj ideologiji, dakle društvo ne samo bez Boga, nego i protiv Boga, zaslužuju naslov mučeničke. Kroz okrutne progone su prolazile sestrinske pravoslavne Crkve; prolazile su, možemo kazati, sve kršćanske zajednice. Katolička Crkva zapadnog i istočnog obreda u nekim zemljama prolazila je posebno teška iskušenja. Kad bismo imali popis biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i velikog mnoštva vjernika, bilo Katoličke, bilo pravoslavnih Crkvi, ne bi stao taj martirologij u mnogo knjiga.
Međutim, Grkokatolička Crkva u Ukrajini gotovo u tijeku pola stoljeća i dekretom svjetovne moći je bila izgubila pravo na postojanje. Oduzeta joj je svaka mogućnost da slobodno i javno živi svoj identitet, svoje zajedništvo, svoje jedinstvo s Petrom. Kako je potresan i dugačak martirologij – popis mučenika – ove časne Crkve! S velikim poštovanjem spominjem kao simbole: Velikog nadbiskupa Jozefa Slipyja, vladike Pavla Hojdeša i Teodora Romižu.
Vrijeme katakombi je prošlo, Crkva je izišla iz katakombi, ali rane još uvijek nisu sve izliječene, još uvijek se živi u mentalitetu materijalističkog shvaćanja života čovjeka, obitelji. Ranjeno je i zajedništvo u samoj Crkvi, ranjeni su i odnosi s drugim Crkvama. Iz patnje su se rodila nepovjerenja koja sada u slobodi treba liječiti s puno strpljivosti i s mnogo ljubavi. Na to obavezuje mučeniko iskustvo prošlosti.
Crkvi je potrebno srdačno jedinstvo u njoj samoj. Crkvu čini autentičnim svjedokom Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga, njezino čvrsto zajedništvo u međusobnoj ljubavi vjernika, u bratskom zajedništvu svećenika, redovnika i redovnica, u punoj odanosti i poslušnosti pastirima Crkve.
Crkva je suočena s prijetnjom novoga poganstva koje gubi ispravan pojam o samom čovjeku, ne priznaje u njemu sliku Božju; gubi ispravno shvaćanje same obitelji kad je ne priznaje ustanovom Božjom i zajednicom posvećene ljubavi u službi života. Novo poganstvo, makar u slobodi i demokraciji, povećava napast moralnog relativizma i nihilizma. Mladima prijete velike napasti nemorala i droge. Dakle, Crkva se nalazi pred velikim izazovom, ali i zahtjevnim poslanjem naviještati Evanđelje suvremenom čovjeku.
Sveti Otac Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu “Orientale lumen” piče: “Neka se ne obeskrijepi Križ Kristov” (usp. 1 Kor 1,17), jer ako se obeskrijepi Križ Kristov, čovjek viče nema korijena, nema viče perspektive: razoren je! To je kriza na kraju 20. stoljeća. To je krik Rima, Carigrada, krik Moskve. To je krik cijelog kršćanstva: Amerike, Afrike, Azije, svih. To je krik nove evangelizacije!” (br. 3)…
“Suočene s tim zovom Crkve Istoka i Zapada pozvane su da se usredotoče na bitno. Ne možemo se pojaviti pred Kristom, Gospodinom povijesti, tako podijeljeni kako se nalazimo podijeljeni, nažalost, u tijeku drugog tisućljeća. Te podjele moraju ustuknuti pred korakom približavanja i sloge. Zarasti moraju rane na putu prema jedinstvu kršćana” (br. 4).
Predraga braćo i sestre u Isusu Kristu, predraga Grkokatolička Crkvo u plemenitoj zemlji Ukrajini, pošto si izašla iz teških kušnja prošlosti u slobodu, makar ne bez problema, usmjeri svoj hod složno, hrabro, s molitvom i pouzdanjem u budućnost, idući za jedinim svjetlom, a to je svjetlo Isus Krist koji nam govori: “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane” (Iv 12,46). “Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!” (Iv 12,36).
Kao na teškim putovima prošlosti, tako i na sadašnjem putu u budućnost neka vas prati Presveta Bogorodica, Majka Crkve, Učiteljica vjere i molitve, Majka lijepe ljubavi. Njezinom vas Bezgrešnom Srcu sve povjeravam.
S posebnim poštovanjem, sjedinjen s vama u ljubavi i odanosti prema Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. prenosim svakom djetetu, mladiću i djevojci, svakoj obitelji, svakom svećeniku, redovniku i redovnici kao i časnim pastirima vaše Crkve i vašoj domovini Ukrajini Apostolski blagoslov Svetog Oca kao zalog sloge i mira, slobode i svakog napretka. Amen. Bože, daj slobodu Ukrajini!