Okupljanju su, uz stanovnike okolnih mjesta nazočili župnik Krnice i Mutvorana vlč. Gracijano Živolić, župnik Marčane vlč. Jure Purkić te župnik Boljuna vlč. Jeronim Jokić.

Na početku se okupljenima obratio predsjednik Udruge „Križ“ Vanja Božak, a u nastavku je tajnica udruge Liljana Benčik iznijela povijesni pregled internacije stanovništva Južne Istre od 1915. do 1918. godine.

„Po tajnom Londonskom ugovoru od 26. travnja 1915., između zemalja Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije, Italija je pristala sudjelovati u ratu na strani sila Antante, izdavši time 33 godine dug savez Središnjih sila, a zauzvrat je dobila obećanje da će dobiti teritorije svoje dojučerašnje saveznice Austro-ugarske monarhije“, pojasnila je Benčik.

„Obzirom na opasnost moguće pomorsko-desantne invazije na Pulu i južnu Istru Zapovjedništvo austro-ugarske mornarice donijelo je odluku o evakuaciji civilnoga stanovništva. U internaciji neviđenih razmjera, od 18. svibnja do 3. lipnja 1915. godine prisilno je iseljeno 60.000 osoba“, dodala je.

„Crkvena zvona su 15. svibnja 1915. u selima Južne Istre najavila evakuaciju, a samo dva dana kasnije, 17. na 18. svibnja, stanovnici su dobili upute evakuacije. Od 18. svibnja nadalje s pulskog željezničkog kolodvora evakuirano je 8 000 ljudi dnevno. Bili su prevoženi teretnim vlakovima od 35 stočnih vagona. Put kojim su išli vodio je kroz Divaču, Ljubljanu, Ptuj i Maribor u logor Wagnu nedaleko Leibnitza. Ondje su bili podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti i raspoređeni prema ostalim logorima u Monarhiji, Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske i Moravske“, rekla je Benčik.

„Austro-ugarski Admiralitet pokušao je na taj način spriječiti ratno stradanje civilnog stanovništva, ali se to zbog nemogućih uvjeta života pretvorilo u zločin, masovno umiranje zbog loših uvjeta smještaja, bolesti, gladi i zime. To je velika tragedija Istrana jer se 10 000 njih nikada nije vratilo, ponajviše djece. Oni koji su ostali živi vratili su se postupno do sredine 1918. i zatekli zapuštena ognjišta, devastirane kuće, neobrađena polja i vrtove. Ti gubitci ljudskih života istarskoga civilnog stanovništva bili su posebno teška posljedica rata i veliko demografsko slabljenje južne Istre od kojeg se teško oporavila. Stanovništvo tog istočnog područja južne Istre, koje u narodu nosi naziv Proština, su u znak zahvalnosti Bogu što su se živi vratili na lokalitetu Križ podigli veliki kameni križ, kojeg su 1947. komunisti srušili. Ostao je temelj križa na kojem se još vidi natpis  ‘župljani 1918.’“, protumačila je Benčik.

U nastavku je izložila napredak pripremnih faza projekta ponovnog postavljanja velikog kamenog križa na tome mjestu, što je ujedno jedan od glavnih motiva osnivanja Udruge „Križ“.

Molitvu je predvodio vlč. Živolić, a nakon molitve je otpjevana pjesma „Zdravo Djevo“. Druženje je nastavljeno uz prigodni domjenak u organizaciji Udruge „Križ“.

Inače, to je područje u povijesti bilo poprište poznate Proštinske bune, pobune seljaka Proštine protiv fašističkog terora, koja je započela u veljači, a ugušena je 5. travnja 1921. godine.