Kateheza br. 82. – Zahvala za oslobođenje naroda
Biblijsko čitanje: Tob 13,10-13.15.16c-17a
“Tako neka kazuju svi / i hvale ga u Jeruzalemu! / Jeruzaleme, grade sveti! / On će te kazniti zbog djela sinova / tvojih, ali će se opet smilovati sinovima pravednih. / Podaj hvalu Gospodu zanosno / i blagoslivljaj kralja vjekova / da ti njegov Šator ponovno bude / podignut uz veselje; / da bi se u tebi obradovali prognani / i da bi u tebi ljubav našli siromasi / za sva pokoljenja. / Narodi će dolaziti izdaleka / k imenu Gospoda Boga / donoseći u rukama darove, / darove za kralja nebeskoga: / pokoljenja upravljat će ti radosne hvale… / Veseli se i raduj se zbog sinova pravednih, / jer će biti sakupljeni / i blagoslivljat će Gospoda pravednih. / Blaženi oni koji te ljube! / Veselit će se zbog tvoga mira!… / Duša moja neka hvali Boga, kralja velikoga! / Jer će Jeruzalem biti obnovljen”.

1. Časoslov je prihvatio među svoje pjesme ulomak iz himna, stavljenog kao pečat na događaje koje opisuje biblijska knjiga Tobije: čuli smo ga maločas. Taj opširni i svečani himan tipični je izraz židovske molitve i duhovnosti koja crpi iz ostalih tekstova već prisutnih u Bibliji.
Pjesma se razvija kroz dvostruki zaziv. Vidljiv je prije svega opetovani poziv na veličanje Boga (usp. rr. 3.4.7) zbog očišćenja koje on ostvaruje kroz izlazak. “Sinovi Izraela” pozvani su prihvatiti to očišćenje iskrenim obraćenjem (usp. rr. 6.8). Ako u srcima procvjeta obraćenje, Gospodin će dati da na obzoru svane zora slobode. Upravo je u tom duhovnom ozračju smješten početak te liturgijske pjesme koja je isječak opširnijeg himna iz 13. poglavlja Tobije.

2. Drugi dio teksta, kojeg započinje stari Tobit, koji je zajedno sa sinom Tobijom glavni lik cijele te knjige, pravo je pravcato slavljenje Siona. Ono odražava oduševljenu nostalgiju i gorljivu ljubav koju Židov u dijaspori osjeća prema svetom gradu (usp. rr. 9-18). I taj se vidik ističe u cijelom tom odlomku koji je izabran kao jutarnja molitva časoslova. Zaustavimo se na tim dvjema temama: čišćenju od grijeha kroz kušnju i iščekivanju susreta s Gospodinom u svjetlu Siona i njegova svetog hrama.

3. Tobit upućuje topli poziv grešnicima da se obrate i čine pravdu: to je put kojim se valja zaputiti kako bi se iznova pronašlo božansku ljubav koja daje radost i nadu (usp. r. 8).
Sama povijest Jeruzalema je prispodoba koja uči sve izboru kojeg treba učiniti. Bog je kaznio grad jer nije mogao ostati ravnodušan na zlo koje su počinili njegovi sinovi. No sada, vidjevši da su se mnogi obratili i postali pravedni i vjerni sinovi, on će još jednom očitovati svoju milosrdnu ljubav (usp. r. 10).
Kroz cijelu tu pjesmu iz 13. poglavlja Tobije često se ponavlja ovo uvjerenje: Gospodin “kažnjava i prašta… kažnjava zbog naših zlih djela, ali će se opet smilovati na nas… On će te kazniti zbog djela sinova tvojih, ali će se opet smilovati sinovima pravednih” (rr. 2.5.10). Bog pribjegava kazni kao sredstvu da ponovno dozove na pravi put grešnike koji su se oglušili na ostale pozive. Posljednja riječ pravednog Boga ostaje ipak ona ljubavi i opraštanja; njegova je duboka želja da može ponovno primiti u zagrljaj pobunjene sinove koji mu se vraćaju skrušena srca.

4. Božansko će se milosrđe prema izabranom narodu očitovati ponovnom izgradnjom jeruzalemskog hrama, djelo samog Boga: “Podaj hvalu Gospodu zanosno i blagoslivljaj kralja vjekova da ti njegov Šator ponovno bude podignut uz veselje” (r. 11). Pojavljuje se, tako, druga tema, ona Siona, kao duhovnog mjesta prema kojem se mora stjecati ne samo povratak Židova već također hodočašće narodâ koji traže Boga. Zatvara se, tako, univerzalistički obzor: ponovno izgrađen, Jeruzalem, znak božanske riječi i prisutnosti, ponovno će zablistati planetarnim sjajem koji će raspršiti tmine, tako da će se pokrenuti “narodi izdaleka” (usp. r. 13), donoseći svoje darove i upravljajući radosne hvale zbog sudjelovanja u spasenju koje Gospodin izlijeva na Izrael.
Izraelci, dakle, kao i svi narodi nalaze se na putu prema jedincatom cilju vjere i istine. Na njih pjesnik tog himna spušta opetovano blaženstvo govoreći Jeruzalemu: “Blaženi oni koji te ljube! Veselit će se zbog tvoga mira! ” (r. 15). Sreća je istinska kada svi oni koji traže Gospodina srca očišćena i sa čežnjom za istinom ponovno pronađu svjetlo koje blista na nebu.

5. Tom Jeruzalemu, slobodnom i slavnom, znaku Crkve u posljednjem cilju njezina nade, koje je predokus Kristova Pasha, sveti se Augustin gorljivo obraća u knjizi “Ispovijesti”.

Govoreći o molitvi koju moli u “svojoj nutrini”, opisuje nam kako pjeva “pjesme ljubavi uzdišući neizrecivim uzdasima na ovom svojem putovanju i sjećajući se Jeruzalema srcem uzdignutim gore k njemu, Jeruzalema, domovine svoje, Jeruzalema, majke svoje, i tebe, vladara nad njim, prosvjetitelja, oca, zaštitnika i zaručnika njegova, tebe koji si mu čista i jaka naslada, čvrsto veselje i sve neizrecivo”. I zaključuje obećanjem: “Neću se odvratiti od tebe, dok me u miru te predrage majke, gdje su već prvijenci moga duha i odakle mi dolazi sva ova moja sigurnost, ne skupiš svega kakav jesam od rasapa i rugobe moje te me uobličiš i učvrstiš dovijeka, Bože moj, milosrđe moje” (Ispovijesti, XII.,16,23, Rim 1965., str. 424-425).