usp. rr. 2
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 13. ožujka 2002.
Kateheza br. 33 – Bog obnavlja čudesa svoje ljubavi
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 76
1. Stavljajući u Jutarnju molitvu psalam 76 koji nam je upravo pročitan, liturgija nas želi podsjetiti kako svaki dan ne započinje svjetlom. Kao što sviću tmurni dani, u kojima je nebo pokriveno oblacima i prijeti olujom, jednako tako mi u svom životu znamo za dane ispunjene suzama i strahom. Zbog toga se već u zoru molitva pretvara u jecaj, prošnju, zaziv za pomoć. Naš psalam upravo je molitva koja se postojano uzdiže Bogu, duboko prožeta pouzdanjem, štoviše, sigurnošću u Božji zahvat. Za psalmistu, naime, Gospodin nije neki bešćutni vladar, koji stoji daleko u svojim sjajnim nebesima i ravnodušan je prema onomu što nam se događa. Iz tog utiska, koji nam ponekad muči srce, javljaju se toliko mučna pitanja da nam vjeru dovode u krizu: “Zar Bog odustaje od svoje ljubavi i svog izabranja? Je li zaboravio prošlost u kojoj nas je podupirao i činio sretnim?”. Kao što ćemo vidjeti, obnovljeno pouzdanje u Boga, otkupitelja i spasitelja ta će pitanja raspršiti.
2. Slijedimo, dakle, tijek te molitve koja započinje dramatičnim tonom, u tjeskobi, a zatim se malo pomalo otvara radosti i nadi. Eto nadasve pred nama jadikovke nad tužnom sadašnjošću i Božjom tišinom (usp. rr. 2-11). Vapaj za pomoć upućuje se nebu koje je prividno nijemo, ruke se podižu na molitvu, srce tone u očaj. U besanoj noći, ispunjenoj suzama i molitvom, “u srce” se vraća pjesma, kao što se kaže u retku sedmom, žalosni pripjev neprestano odjekuje u dubini duše. Kada bol dostigne svoj vrhunac i htjela bi se otkloniti čaša patnje (usp. Mt 26,39), riječi eksplodiraju i pretvaraju se u prodornu molitvu, kao što je već rečeno (usp. Ps 76,8-11). Taj se vapaj odnosi na Božje otajstvo i njegovu šutnju.
3. Psalmist se pita zašto ga Gospodin odbacuje, zašto je okrenuo svoje lice od njega i njegova rada, zaboravljajući ljubav, obećanje spasenja i milosrdnu nježnost. “Desnica Višnjega”, koja je u Izlasku izvršila spasonosna čudesa, kao da se sada ukočila (usp. r. 11). A to je prava pravcata “bol”, koja moliteljevu vjeru dovodi u krizu. Kada bi tako bilo, Bog bi bio neprepoznatljiv, postao bi okrutno biće ili prisutan poput idola, koji ne znaju spasiti jer su nesposobni, ravnodušni i nemoćni. U tim je recima prvog dijela psalma 76. sva drama vjere u vremenu kušnje i Božje šutnje.
4. No, postoje razlozi nade. Oni izlaze na vidjelo u drugom dijelu molitve (usp. rr. 12-21), koja je nalik nekom himnu u kojem će se ponovno istaknuti hrabra potvrda vlastite vjere i u tmurnim danima boli. Pjeva se o spasenjskoj prošlosti, koja je imala svoje svijetlo očitovanje u stvaranju i oslobođenju iz egipatskog ropstva. Mučna sadašnjost je rasvijetljena spasenjskim iskustvom iz prošlosti, koje predstavlja sjeme posijano u povijesti: ono nije mrtvo, već samo pohranjeno, kako bi moglo kasnije izniknuti (usp. Iv 12,24). Psalmist, dakle, pribjegava važnom biblijskom pojmu “spomena”, koje nije samo nejasno utješno sjećanje, već je sigurnost u božansko djelovanje koje neće izostati: “Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa” (Ps 76,12). Ispovijedati vjeru u spasenjska djela iz prošlosti upravlja vjeru prema onome što je Gospodin neprestano pa tako i u sadašnjem vremenu. “Svet je tvoj put, o Bože… Ti si Bog koji čudesa stvaraš” (rr. 14-15). Tako sadašnjost, koja kao da je bezizlazna i bez svjetla, biva osvijetljena vjerom u Boga i otvorena nadi.
5. Da bi podupro tu vjeru psalmist vjerojatno navodi drevni himan, koji je možda pjevan u bogoslužju sionskog hrama (usp. rr. 17-20). To je gromoglasna teofanija u kojoj se Gospodin pojavljuje na povijesnoj sceni, unoseći pometnju u prirodu i osobito među vode, simbol kaosa, zla i trpljenja. Divna je slika Božjeg hoda po vodama, znak njegove pobjede nad negativnim silama: “Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje” (r. 20). Misli nam idu Kristu koji hoda po vodi, rječiti simbol njegove pobjede nad zlom (usp. Iv 6,16-20). Podsjećajući, na kraju, da je Bog vodio “kao stado” svoj narod “rukama Mojsija i Arona” (Ps 76,21), ovaj psalam prešutno upućuje na jednu sigurnost: Bog će se vratiti da nas povede prema spasenju. Njegova moćna i nevidljiva ruka bit će s nama po vidljivoj ruci pastira i vođâ koje je on dao. Psalam, koji je započeo bolnim vapajem, pobuđuje na kraju osjećaje vjere i nade u velikog pastira naših duša (usp. Heb 13,20; 1 Pt 2,25).