Benediktinske opatije mjesta su duhovnosti i kulture, ali i velike ljepote te izazivaju posebno divljenje kod ljudi diljem svijeta. Naime, posljednjih godina se broj njihovih posjetitelja posebno povećao, a privučeni su sporim ritmom samostanskog života i tišinom. Također, u tom kontekstu zanimljiv je i redovnik kojeg se doživljava kao izoliranog od svijeta, koji je stranac u životima drugih; no to i sugerira značenje izraza koje dolazi od grčke riječi mónos, „sam“. No, je li doista tako?

Tako autor u navedenoj knjizi piše o svakodnevnom samostanskom životu i podiže veo tajanstvenosti koji okružuje monaha, koji se, za razliku od onoga što se vjeruje, „ističe po svojoj otvorenosti prema drugima, po svojoj sposobnosti da svakoga primi, da sa svakim razgovara, da ponudi riječ života za svakoga i pružiti potporu i ohrabrenje svakome u potrebi.“

Ora et labora, riječi iz Pravila svetog Benedikta, ukratko sažimaju monaški život. U danu, koji je obilježen redovitom zvonjavom zvona, izmjenjuje se molitva i rad: „Monasi ovom praksom uče usklađivati ​​vrijeme molitve s onim rada, vrijeme posvećenja Ocu i vrijeme aktivnosti. U opatiji postoji monah koji je posvećen kuhanju, monah koji poslužuje za ručkom i večerom, monah koji priprema sve što je potrebno za stol: pribor za jelo, tanjure, čaše, stolnjake, vodu, vino, ulje, ocat, voće, a za praznike kavu i desert.“

Don Anselmo u knjizi predstavlja reprezentativne osobe zajednice, počevši od novaka, odnosno onoga koji ulazi u samostan i koji na konkretan način živi benediktinsku karizmu. Novaka dočekuje učitelj koji mu pokazuje „sve teške i grube stvari kroz koje se ide k Bogu“. Nakon toga ga vodi u novicijatsko okruženje gdje će se mladić morati vježbati u „školi Božje službe“. Zatim prikazuje ulogu opata, oca, izabranog od strane zajednice sa zadaćom da vodi braću, „monaha otvorena srca koji izlazi u susret potrebama i zahtjevima svih“.

Autor, koji je i profesor moralne teologije i duhovnosti na Teološkom fakultetu na Siciliji, govori i o načinu na koji monasi radosno žive tišinu i samoću, ali i svoj poziv da primaju i tješe, hraneći tijelo i dušu.

Druželjubivost je jedna od ključnih riječi monaškog iskustva jer je to „poseban poziv kršćanstva“, ističe autor citirajući papu Franju. „Redovnici se sastaju nekoliko puta na molitvu, u euharistijskom slavlju, u blagovaonici za ručkom i večerom, u radu, u lectio divina, na sastanku kapitula. U svim tim susretima dolazi do izražaja druženje, što znači briga za druge. Zapravo, prate ga vrijednosti kao što su bratstvo, solidarnost, prijateljstvo“, objašnjava monah koji je bio i zaštitno lice uspješne televizijske emisije „Recepti samostana“.

Značajan dio monaškog života čine i gosti. Naime, Pravilo svetog Benedikta kaže da „gostiju u samostanu nikad ne nedostaje“, jer su oni dar Božji.

Na kraju ovog putovanja otkrića, don Anselmo Lipari daje čitateljima pedeset i dvije „riječi života“, po jednu za svaki tjedan u godini, kako bi otkrio neke monaške tajne i kako bi uputio osobnu poruku, obraćajući se izravno svačijem srcu. Duhovni recepti koji, ako su dobro usvojeni, ocrtavaju način kako se odmaknuti od buke sadašnjosti i ponovno otkrivaju osjećaj istinske radosti, mira, sklada i blizine s drugima.