Dubrovnik, (IKA) – Knjiga “Crkva i samostan svete Marije na Dančama” predstavljena je u utorak 11. svibnja u dvorištu samostana u Dubrovniku. Riječ je o monografiji koja kroz različita područja prikazuje pet i pol stoljeća dugu povijest samostana i crkve koju je Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike utemeljilo 5. prosinca 1457. godine kao odgovor na svjetsku epidemiju kuge. U počecima je crkva bila mjesto za molitvu i pomoć osobama smještenim u lazaretu na Dančama, no s vremenom se među Dubrovčanima razvila pobožnost Gospi od Danača. Uz katedralu i crkvu Sv. Vlaha, crkva Sv. Marije na Dančama postala je treće mjesto kojeg su stanovnici Republike kao i stranici posebno darivali. U crkvi se čuvaju dva remek djela hrvatske rane renesanse: poliptih Gospa s Kristom Lovre Dobričevića i poliptih Bogorodica s Isusom u naručju Nikole Božidarevića. Na početku su franjevačke trećoredice, skromne djevojke zvane dumne, nastanjivale to područje, a kasnije se formira redovnička zajednica Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika. Samostan je poznat i kao zavjetno svetište pomoraca. Monografiju “Crkva i samostan svete Marije na Dančama” grafički je pripremio Durieux, a nakladnici su Družba sestara franjevki od Bezgrešnog začeća i Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik. Na promociji su govorili s. Ružica Barić, vrhovna poglavarica Družbe, s. Katica Dabo, tajnica Družbe, Ivana Burđelez, predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, te Igor Fisković, Karmen Gagro, Luko Paljetak, Marijan Sivrić, fra Bernardin Škunca i Radoslav Tomić. U umjetničkom dijelu programa sudjelovali su Džemal Cakić, klapa Fortuna, Jasna Jukić i Miše Martinović. Ističući kako je prije tri godine obilježena visoka obljetnica crkve na Dančama potaknula sestre na razmišljanje o izdavanju knjige koja bi sažela višestoljetnu povijest, vrhovna poglavarica s. Ružica Barić je kazala: “To prožimanje božanskog i ljudskog iščitava se na svakoj stranici ove knjige bez obzira govori li ona o životu i djelovanju sestara ili opisuje bogatstvo i ljepotu umjetničkog izričaja slike ili građevine. I dok primjerice čitamo o vrijednim umjetninama Lovre Dobričevića i Nikole Božidarevića, otkrivajući pojedinosti s kojima se prvi put susrećemo, ne možemo ne vidjeti tolike redovnice koje ponizno i s ljubavlju upiru pogled u lik Majke Marije, Isusa, Ivana Krstitelja, sv. Antuna, i tolikih, čijim posredovanjem traže Blizinu Boga. Jednako tako čitajući o arhitekturi i skulpturi crkve i samostana, otkrivamo da je jedini smisao i svrha postojanja te ljepote ljudskog izričaja udomiti dušu koja traži Boga”.

.