Vatikan/Zagreb/Rijeka, 5. 6. 1999. (IKA) – Papa Ivan Pavao II. imenovao je u petak 4. lipnja 1999, mons. dr. Milu Bogovića za novoga pomoćnog biskupa riječko-senjske nadbiskupije. Ta je vijest istodobno objavljena u Vatikanu, Zagrebu i Rijeci, gdje je riječko-senjski nadbiskup i metropolit dr. Anton Tamarut obznanio odluku Svetoga Oca nazočnim konzultorima, te predstavnicima dijecezanskoga i redovničkog klera. Kako neslužbeno doznajemo, novi će pomoćni biskup, čije će sjedište biti u Gospiću, biti zaređen još u ovome mjesecu. Kao što je poznato, hrvatski su biskupi još prije dvije godine izrazili potrebu osnutka tri nove biskupije na području Republike Hrvatske. Nakon toga su na području nekadašnje zagrebačke nadbiskupije osnovane varaždinska i požeška biskupija, a na teritoriju sadašnje riječko-senjske nadbiskupije treba razvidjeti sve mogućnosti za osnivanje nove biskupije, što će biti i jedna od zadaća novoga pomoćnog biskupa Bogovića.
Mons. dr. Mile Bogović docent je za crkvenu povijest na Teologiji u Rijeci i upravitelj Sakralne baštine u nekadašnjem biskupskom sjedištu Senju. Novi je pomoćni biskup poznat i priznat znanstveni djelatnik, revni pastoralni djelatnik, obnašatelj odgovornih crkvenih i znanstvenih službi, te zauzeti promicatelj obnove ratom opustošenih dijelova riječko-senjske nadbiskupije. Napisao je pet knjiga i šezdesetak stručnih znanstvenih radova, uglavnom crkveno-povijesne tematike, a organizator je i predavač na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, sudionik ekumenskih simpozija i razgovora, te pokretač i urednik stručnih časopisa.
Mile Bogović rođen je u selu Cerovac, općina Slunj, 7. kolovoza 1939. od oca Mije i Majke Mande r. Piršić. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Nikšiću kraj Slunja, sljedeća dva razreda u sjemenišnoj školi u Pazinu, a 7. i 8. u Osmogodišnjoj školi u Slunju. Više razrede tadašnje gimnazije završio u Srednjoj vjerskoj školi za spremanje svećenika u Pazinu, gdje je i maturirao 1958. Iste godine upisuje se na Visoku teološku školu u Pazinu. Nakon prve godine bogoslovije odlazi u vojsku, a poslije završava daljnje tri godine bogoslovije u Pazinu. Za svećenika je zaređen 5. srpnja 1964. U kolovozu iste godine imenovan je kapelanom u Senju i upraviteljem župe Krivi Put, gdje ostaje jednu školsku godinu, u tijeku koje je položio petu godinu na Visokoj teološkoj školi u Pazinu i dobio apsolutorij.
Nakon toga poglavari ga šalju na studij crkvene povijesti u Rim, ali ne uspijeva dobiti putovnicu, pa u listopadu 1965. odlazi na Bogoslovni fakultet u Zagreb, kako bi nadoknadio razliku u semestrima i predmetima, te stekao uvjete za licencijat na istome Fakultetu. Međutim, i prije nego je završio sve potrebne predmete, dobiva putovnicu i u listopadu 1966. odlazi na studij u Rim. Nastanjen je bio u Hrvatskome zavodu sv. Jeronima a crkvenu povijest slušao i uspješno završio na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta “Gregoriana”. Doktorsku tezu “Le relazioni della Chiesa cattolica e gli ordodossi in Dalmazia durante la Repubblica veneta nei secoli XVII e XVII” obranio je na istom fakultetu 21. lipnja 1971. a u hrvatskom prijevodu objavljena je, uz neke manje preinake, kod “Kršćanske sadašnjosti” u Zagrebu 1982. pod naslovom: “Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine”, nakon čega je, 4. veljače 1983, službeno promoviran u doktora crkvene povijesti i dodijeljena mu je diploma.
Vrativši se ljeti 1971. iz Rima preuzima u nadbiskupiji službu tajnika nadbiskupa dr. Viktora Burića (do 1974.) i profesora crkvene povijesti na Visokoj bogoslovskoj školi. Službu profesora vrši i danas. Akademske godine 1973/74. ponovno boravi u Rimu i radi u Vatikanskom arhivu i Biblioteci na istraživanju izvora za povijest Crkve u Hrvata. Godine 1974. dolazi u Rijeku i biva imenovan rektorom spomenute Škole. Tu službu obnašat će sve do 1985. Godine 1991. do 1994. ponovno je rektor Škole. Od 1993. do 1996. bio je generalni vikar. Od 1981. do 1985. upravljao je župom Praputnjak kraj Rijeke, gdje je bio stalno nastanjen. Potom odlazi u Senj za upravitelja Sakralne baštine. 1997. imenovan je papinskim kapelanom s naslovom monsinjora.
Uz suradnju prijatelja Senja uredio je Riznicu senjske katedrale kao stalnu izložbu. Kako iz Praputnjaka tako i iz Senja redovito odlazi u Rijeku radi predavanja na Visokoj bogoslovskoj školi, odnosno Teologiji u Rijeci, područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Objavljuje članke i radove iz područja svoje struke, ograničujući se uglavnom teritorijalno na prostor koji pokriva današnja riječko-senjska nadbiskupija. O tome redovito piše i u “Zvonima”, mjesečniku za kršćansku kulturu u Rijeci, te “Vili Velebita” i ostalim periodičnim i dnevnim časopisima i novinama. Posebno se bavi poviješću glagoljice na našim prostorima, stalni je suradnik Leksikografskog zavoda za različita izdanja, a za Hrvatski biografski leksikon piše sve jedinice o biskupima senjskim, krbavskim ili modruškim, otočkim, riječkim i riječko-senjskim. Uređivao je niz “Priručna enciklopedija vjere” kod “Kršćanske sadašnjosti” u Zagrebu, nastupio je na brojnim znanstvenim simpozijima, nekim i međunarodnog karaktera. O svojim radovima i o svome radu više puta je govorio na radiju i televiziji.
Trenutačno je uz službu profesora na Teologiji također profesor hrvatskoga ranog srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, glavni je urednik “Riječkoga teološkog časopisa”, član Vijeća Hrvatskoga državnog sabora za žrtve rata, član Vijeća za ekumenizam i dijalog i Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije, potpredsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu i upravitelj “Sakralne baštine” (arhiv, biblioteka, riznica) u Senju. Voditelj je znanstvenog projekta: “Izvori za povijest Kraljevine Hrvatske u Vatikanskim arhivima od 16. do 20. stoljeća.” Od početka domovinskog rata povjeravane su mu razne službe vezane uz brigu za ljude i crkvene objekte na stradalim i ugroženim područjima, a nakon rata pročelnik je Nadbiskupijskog povjerenstva za obnovu stradalih područja. 23. travnja 1995. dobio je za svoj znanstveni rad nagradu grada Senja, a 28. svibnja 1996. odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Vijeće Katoličkoga bogoslovnog fakulteta 21. ožujka 1992. priznaje ga naslovnim docentom, a 24. lipnja 1997. imenovan je docentom pri katedri crkvene povijesti na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za Teologiju u Rijeci.
Od povratka iz Rima gotovo je redovito predavač, a najčešće i organizator, Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike Riječke metropolije. Ujedno je od 1974. organizator i permanentnog obrazovanja svećenika Riječke nadbiskupije. Posebnu brigu je posvetio obilježavanju crkveno-povijesnih obljetnica. U tom smislu je 1986.vodio pripreme i rad znanstvenog skupa: “Krbavska biskupija u srednjem vijeku”, u povodu 800. obljetnice osnutka krbavske biskupije, a 1997. međunarodnoga znanstvenog skupa “Visoko crkveno školstvo u nas”. Priredio je za tisak zbornike obaju skupova.