Mons. Ivan Milovan – „Graditelj u ljubavi“

Mons. Milovan, s Vama ćemo napraviti šetnju kroz Vaš život. Neka to bude svjedočanstvo za slušatelje HKR-a, svjedočanstvo života u kojem ima i mučeništva i snažne vjere, elemenata koji nas trebaju ohrabriti i danas. Možemo li se kratko vratiti na početke Vašega života, u 1940., u Vašu rodnu župu Svetvinčenat u kojoj ste povezani s bl. Miroslavom Bulešićem?

Mons. Milovan: Naše obitelji – Bulešić i Milovan – i rodbinski su povezane. Naš djed došao je iz Bulešićeva sela Čabrunići u Režance, moje rodno selo. Ondje se priženio i tako je to prezime došlo u Režnace. U Čabrunićima je cijelo pleme Milovana i Bulešića, pa su svi u nekom bližem ili daljem srodstvu. Održavale su se rodbinske i prijateljske veze. I mi smo bili rodbinski povezani s obitelji Bulešić. Naš je otac na dan mlade mise Miroslava Bulešića održao govor na večeri u njegovoj roditeljskoj kući, što pokazuje da se cijenila ta rodbinska i prijateljska povezanost. Što se tiče moga odlaska u sjemenište, moja dva starija brata već su bila u pazinskom sjemeništu, kao i nekoliko drugih sjemeništaraca iz našega sela. To su bila „ona vremena“. No, izgleda da je sve počelo s našim ocem (Antunom). Providnost je učinila da je naš otac krenuo putem narodnjaštva i vjerničke izgrađenosti u susjednoj župi Juršići, jer je ondje bilo bliže ići na nedjeljnu misu. Ondje se povezao s mladim svećenikom Ivanom Pavićem, kasnije piscem katekizama i vjerskim djelatnikom i prije i nakon II. svjetskog rata. Naš otac je, čini se, želio poći u sjemenište, ali mu nije bilo dano. Bila su neka teža vremena. No, sugerirao je svojoj djeci da to učine. Počeo je moj najstariji brat s kolegom iz susjedstva koji je krenuo u tadašnje koparsko sjemenište, pa su tim putem krenula i kasnija zvanja. A Miro Bulešić došao je kasnije kao potvrda na našem putu.

Vratimo se u Vašu obitelj i do Vašega oca koji je, zapravo, umro za Krista i svoju vjeru. Nikada nije izdao svoje kršćanstvo. 

Mons. Milovan: Naš otac bio je jako vjernički angažiran. Bili su i drugi pozivani, ali on se nekako spontano uključio malo više. Bio je u našoj sredini istaknuti vjernik laik koji je djelovao i kulturno kao tzv. istarski narodnjak koji je širio hrvatske knjige za vrijeme fašizma, sve to povezano s mons. Milanovićem u Trstu. Ali osobito je djelovao na vjerskom planu predvodeći popodnevne pobožnosti nedjeljom u našoj seoskoj sredini, i slično. I naš otac i Miro Bulešić doživjeli su sudbinu izrazitih vjernika ili svećenika koji su zbog toga i stradali životom.

Moramo reći da je, prema svjedočanstvima, zabilježeno da je Vaš otac umro držeći krunicu u ruci i s riječima: „Umirem nevin za svoj narod i svoju vjeru“. Mons. Milovan, znate li zašto je Vaš otac ubijen, je li to negdje zapisano?

Mons. Milovan: Znamo kakve su bile partizanske presude, kao i njihova suđenja. Njihova se verzija ponavljala u dnevnom tisku, tu i tamo u nekim medijima, ali u tisku najviše. Optužili su ga zbog političkih stvari. On nije bio uključen u partizanski pokret, iako 1943. kada je došlo do preokreta u Istri, nakon kapitulacije Italije i prije nego je došla jaka njemačka ofenziva, već tada su ga voditelji Pokreta molili da bi se prihvatio službe odbornika u selu. Bio je ugledan i cijenjen. No, nije to htio prihvatiti. Držao se politički po strani. Bio je jedan od istarskih narodnjaka u vezi s mons. Milanovićem koji su djelovali na kulturnom i vjerskom planu. Bio je skeptičan što se tiče vodstva novoga Pokreta i nastojao je biti oprezan, ali je surađivao s njima koliko se moglo i trebalo da bi došlo do potpunog oslobođenja od fašizma.

Život obitelji Milovan, osobito oca Antuna, prikazan je i kroz njega koji je glavni lik u knjizi „Milovani – za vjeru i narod“ autora Mate Krajine (nakladnik: Treći dan, 2019.). No, u knjizi je opisan i cijeli kontekst – kako je živjela Istra i Crkva pod komunizmom i s posljedicama tog ideološkog sustava. Mons. Milovan, mi ovdje govorimo o Vaših 55 svećeničkih godina. Spomenuli ste da su prije Vas Vaša dva brata otišla u pazinski Kolegij. Koliko su oni imali utjecaja na Vaš odlazak u sjemenište? 

Mons. Milovan: Imam iskustvo i djelovanja Crkve u komunizmu. To je specifično iskustvo svih nas koji smo tih godina živjeli i djelovali. Crkva je bila pod prismotrom. Stariji svećenici koji su bili prije nas djelatni u apostolatu podnosili su još teža šikaniranja. Nakon 60-ih godina bilo je nešto lakše, ali uvijek pamtimo ta vremena kao vremena mnogih zabrana, strogog nepribližavanja školi. Ljudi u nekim službama (prosvjeta, policija), ako su se osjećali vjernicima, bili su u teškoj situaciji, nisu smjeli pokazati da su vjernici. Zato su u crkvu odlazili u druga udaljenija mjesta. Ta iskustva nisu baš ugodna, ali možda su te okolnosti nama pomagale da budemo uporniji, da sa više volje, želje i zanosa prenosimo vjeru na naše vjernike koji su sami često bili preplašeni. Istarski čovjek po naravi je povučen i plah, pa je tim ljudima trebalo davati ohrabrenja, osobito u gradskim mjestima gdje su svi bili pod kontrolom, jer su trebali paziti na svoja radna mjesta. U selima je bilo nešto jednostavnije živjeti svoju vjeru. Nakon 90-ih nastupila je potpuno drukčija situacija, kada se mnoge guralo u prve redove, možda je to u prvi tren i bio slučaj. No, to je bila sloboda prakticiranja vjere, i dalo je Crkvi mogućnost da djeluje slobodnije. Osobito mislim da su tu u boljem položaju naši vjernici laici da se mogu angažirati u Crkvi, što je prije bio izniman slučaj. Nakon 90-ih velika je mogućnost na raznim područjima djelovanja Crkve (župna vijeća, razne skupine na raznim područjima života), i ne zatajiti svoju vjeru.

Oprostite, spomenuli ste i određena zastrašivanja vjernika u vrijeme komunizma. Je li Vas prestrašio slučaj mučeničke smrti Miroslava Bulešića 24. kolovoza 1947.? Bio je i Vaš rođak. 

Mons. Milovan: Rat je u Istri trajao od 1943. do 1945. godine. Prije toga naši su mladići bili u talijanskoj vojsci, možda u Africi ili Grčkoj, itd. No, u ratu od druge polovice ’43. pa do kraja, bilo je puno stradanja, a osobito vjernika narodnjaka, što je slučaj našeg oca. Osobito pred kraj rata novi voditelji Pokreta htjeli su takve ljude eliminirati da im ne bi smetali nakon oslobođenja, jer su očito imali neka druga shvaćanja i želje. Slučaj Miroslava Bulešića i njegove smrti bila je šok za naš narod, jer je već bila 1947. i neke se stvari tada više nisu trebale događati. Imamo slučaj dvojice naših uzornih svećenika. Jedan je tada bio bogoslov, a drugi sjemeništarac. U svojim su dnevnicima zapisali da ih je ta smrt njihova odgojitelja, profesora i prijatelja učvrstila u tome da do kraja slijede svoj put prema svećeništvu. Dakle, ta smrt je bila šokantna, ali i ohrabrenje onima kojima je to trebalo.

Je li tako bilo i s Vama?

Mons. Milovan: Ja sam tada bio mali dječak i toga se samo sjećam iz obiteljskog okruženja, tuge u selu i u u našoj obitelji koja je doživjela tu šokantnu vijest. Mi smo premalo mogli razumjeti. Imao sam tada 7 godina. Normalno smo krenuli u sjemenište i nije nas to plašilo da bismo i mi mogli doživjeti nešto slično.

No, otkako ste postali biskup 1998. godine do njegove beatifikacije 2013. živjeli ste za to ostvarenje da Miroslav Bulešić zaista bude proglašen mučenikom i blaženikom?

Mons. Milovan: Tada (’98.) krenuo je proces za proglašenje blaženim, ono što je bilo kod vjernika od dana mučeništva, što zovemo sensus fidelium, kršćanski osjećaj, da je to svetac, mučenik, da je već kod Boga, u slavi Božjoj. Mučeničku smrt don Mira vjernici Lanišća doživjeli su kao tragičan dan, ali i kao dan pobjede vjere. Biskup Nežić je u tajnosti nešto pokušao, barem su neka svjedočanstva sačuvana. Nekoliko je sjednica održano u tajnosti u Italiji. No, u to vrijeme proces nije mogao ići dalje. Godine 1998. poklopio se moj dolazak za biskupa s dolaskom mojega brata Vjekoslava u Biskupiju nakon službe tajnika BK u Zagrebu. Bio je na raspolaganju za kauzu, a nije bilo idealnije osobe od njega za tako nešto. Bio je pedantan, poznavao je blaženika, bavio se knjigom i istraživanjem. Rado je prihvatio taj posao i odradio je sav biskupijski proces uz pomoć drugih suradnika. U nekoliko godina odradio je sve, do 2004. godine kada smo prenijeli Bulešićevo tijelo s groblja Svetvinčenat u župnu crkvu. Potom je kauza prenesena u Rim i dovršena beatifikacijom 2013. godine.

Oče Biskupe, osim rodbinskih veza s bl. Miroslavom Bulešićem, Vaš svećenički put obilježila je i vizija „novog lica Crkve“ prema Drugom vatikanskom saboru. Kakva je to slika „novog lica Crkve“ i je li ona u Hrvatskoj uspjela zaživjeti? Pratili ste je od početka Sabora do danas.

Mons. Milovan: Ja u svom dosta dugom životnom vijeku, a ne znam koliko će me Bog još držati živim, pamtim dva razdoblja kada smo doživjeli euforiju, zanos, kao početak nečega novoga i lijepoga što puno obećava. To su koncilske i pokoncilske godine, a potom i 91. kada se politička situacija promijenila, ali i na planu vjere se to osjetilo, otvarale su se nove mogućnosti. Šezdesetih godina radovali smo se tom novom ozračju. Otvaranja su negdje bila prenagla, pa je bilo i lutanja. Bilo je jako lijepih otvaranja, što se tiče liturgija, odnosa u crkvenoj zajednici, vjernika laika. Sjećam se naših profesora, Turčinovića i Benvina, koji su nas na planu biskupije, a i na planu nacije, okupljali i rado smo od njih slušali o tome, razmišljali i razgovarali, a onda nešto i u praksi pokušavali prenijeti da ne bude Crkva samo ona koja živi od tradicije, nego da i mi osobno s većim razumijevanjem i novim naglascima djelujemo u Crkvi, a tako i pomoći vjernicima laicima da tako razmišljaju.

Nešto se ostvarilo od Drugoga vatikanskog sabora?

Mons. Milovan: Nešto se ostvarilo, nadam se, iako te stvari idu jako sporo i polaganim koracima. Ono što je papa Benedikt XVI. govorio, da vidi Crkvu budućnosti kao Crkvu koja će biti živa u manjim zajednicama. Nekako kvantiteta na manje, ali bit će kvaliteta. Nova vremena nam daju doživjeti da treba raditi na pravom prenošenju vjere, ali koliko će to ići u širinu, to prepuštamo Bogu.

Prenošenje vjere u Istri ide tiho i postojano. No, malo se zna o djelovanju Crkve u Istri u XX. stoljeću. Ima prekrasnih inicijativa koje nisu u prvom planu medija, ali zato tiho i postojano Crkva u Istri živi u kontinuitetu.

Mons. Milovan: To bi trebalo biti redovito crkveno djelovanje. Ne Crkva trijumfalizma, nego Crkva koja djeluje na tihi način, nego okupljanjem, razmišljanjem, molitvom, duhovnom snagom koja mijenja srce da bi i naše djelovanje postalo kvalitetnije.

Smijemo li se, Oče Biskupe, još malo vratiti u povijest? Naime, iz knjige „Milovani – za vjeru i narod“ doznajemo za jedan novi pojam  – hrvatski i kršćanski antifašizam. Koja je uloga Crkve bila u toj drugoj polovici XX. stoljeća i što je to hrvatski i kršćanski antifašizam?

Mons. Milovan: Već i prije dolaska fašizma u Istru 1922. godine službeno, 1918. došla je talijanska vojska i zaposjela to područje iako pravno stvar još nije bila pravo riješena, to će se dogoditi u Rapalu 1922. Talijani su došli u velika naselja, počele su zabrane i gašenje hrvatskih škola, čitaonica, hrvatskih društava, svega što je disalo hrvatski, zatim protjerivanje svih onih koji su se isticali na tom planu. Laici nisu imali kamo ići, pa su morali u emigraciju. Ali, svećenici koji su mogli ostati, jer su bili crkveni službenici, i oni su bili pod prismotrom, internirani, a neki su bili i prognani preko granice ili su sami izbjegli da bi spasili život jer su nasilja počela 20-ih i 30-ih godina. Istarski svećenici, osobito okupljeni oko Bože Milanovića, djelovali su na način koji je tada bio jedino moguć – na tihi način preko okupljanja u crkvi, osobnih veza i nešto malo preko tiska. Čuvali su nacionalnu svijest i pokušavali su čuvati temeljne kršćanske vrednote u našem narodu. To se može nazvati istarskim kršćanskim antifašizmom, djelovanje protiv nasilnog nametanja tuđeg jezika i političkih stavova, istarski antifašizam koji su osobito njegovali svećenici i sami u riziku da budu šikanirani, ali su ustrajali. Teška vremena između dva rata uspjeli su puno toga odraditi. Miro Bulešić zapisao je u svojoj župi Baderna gdje je bio župnik od 1943. do 1945., kad je jedna dalmatinska partizanska jedinica prolazila kroz Istru prema Trstu, čudila se kako naš narod ovdje govori hrvatski. Oni su valjda mislili da smo potpuno odnarođeni. Crkva je u to vrijeme čuvala hrvatski jezik u Istri, nešto malo hrvatske kulture i stavove što zovemo antifašizmom.

A uloga Crkve u Istri danas, konkretno u vrijeme kada ste Vi bili biskup, od 1998. godine do 2012.?

Mons. Milovan: Uloga Crkve danas je, na neki način, ista, isto poslanje koje imamo i na vjerskom planu, ali to se odražava i na naše stavove prema naciji i kulturi. To je nova sredina kada su nam tradicije gotovo nestale. Kad idemo na slavlja dalmatinskih otoka ili do Dubrovnika ili Splita, vidimo koliko su jake tradicije u drugim dijelovima naše domovine. U Istri se tradicija jako smanjila. I oni ljudi koji su masovno bili ušli u partizanski pokret 1943. što milom, što silom, u zanosu da se ide u oslobođenje od fašizma, koji su bili iz kršćanskih obitelji i nisu izgubili vjeru, u tim okolnostima nisu mogli opstati kao vjernici. Oni su ušli kao vjernici, ali su pod utjecajem okolnosti i nametanja ideoloških stavova zaboravili što su bili. Možda se i današnju istarsku situaciju iz toga može razumjeti.

Kada ste postali biskup 1998. godine, mons. Milovan, koji su Vas osjećaji pratili i koje su želje bile pred Vama?

Mons. Milovan: Mislim da sam se tako izrazio i na kraju moje mise ređenja u Poreču 10. siječnja 1998., da trebamo dati naglasak u našem crkvenom djelovanju na suradnju s vjernicima laicima. Mislim da sam u tom smislu tijekom 14 godina djelovanja kao biskup nastojao djelovati zajedno sa svojim suradnicima svećenicima, i da smo dosta potaknuli okupljanje vjernika laika i odgajanje u vjerskom smislu. Tada su počela i okupljanja vjeroučitelja, ali i članova župnih vijeća i karitasa. Tada smo ih ustrojili, trudili smo se to učiniti po svim župama biskupije i onda ih okupljati na razini dekanata i biskupije godišnje. Mislim da je to bilo dobro djelovanje i valjda je nešto od toga rada ostalo i nastoji se poticati i pomagati.

Na što ste najponosniji?

Mons. Milovan: Moj predšasnik, mons. Bogetić, koji je bio biskup od 1984. do 1997., za njega se kaže da je i na materijalnom planu djelovao, primjerice jedna lijepa ustanova, Pazinski kolegij koji je pokrenuo s mons. Hekom, zatim neokatekumensko sjemenište u Puli, doveo je pavline u Sveti Petar u Šumi gdje su bili prije 200 godina, uz sve ostalo što je činio. U moje vrijeme što se materijalnih radova tiče, spominjemo novu zgradu ordinarijata u Poreču, izgradili smo nekoliko crkava, obnovili smo veliki broj župnih kuća da bi svećenici imali pristojnije mjesto stanovanja. Zanimljivo što se dogodilo na planu naših župa, standard ljudi je porastao, ali su župne kuće ostale bijedne, jer nije bilo sredstava za njih.

Ali, živa Crkva koju ste ostavili svojem nasljedniku najviše je što ste mogli učiniti?

Mons. Milovan: Imamo živu zajednicu neokatekumena, a poticao sam i mislim da pripada u današnje vrijeme da bi bilo takvih zajednica po župama koje se okupljaju, čitaju evanđelje, razgovaraju na teme vjere i u molitvene skupine, nešto gdje se vjernici laici izgrađuju i u vjeri i u apostolatu.

Smijemo li Vas pitati kakvo je Vaše iskustvo suradnje s članovima Neokatekumenskog puta?

Mons. Milovan: Moram priznati, ispočetka Neokatekumenski put nisam poznavao. Biskup Bogetić bio je oduševljeni pristaša i poticatelj toga Puta i načina djelovanja u biskupiji. Ja sam došao sa skepsom. Doživljavali smo to kao nešto nametnuto. Međutim, kroz godine suradnje s njima, a danas pogotovo s tolikim novim svećenicima koji su izašli iz tog sjemeništa, vidim da je to nešto što nam je pružilo veliku pomoć u biskupiji. Danas kada je manjak zvanja vidi se koliko je značajno imati svećenike različitih duhovnosti, ali svećenike koji su angažirani na planu Crkve. Imamo svećenike različite nacionalnosti, što je specifičnost neokatekumena, ali to nije poteškoća, iako smo mi pogranična regija. Ti svećenici normalno djeluju, kao i oni koji su izašli iz riječkog sjemeništa. Nakon upoznavanja prvih godina čini mi se da je kasnije ta suradnja s njima bila dosta dobra. I danas je to sjemenište afirmirano, svećenici iz njega prisutni su i u drugim biskupijama. I kod njih za sada, što je zanimljivo, nema krize zvanja.

Smijemo li pitati ima li jedan biskup slobodnog vremena i slobodnih aktivnosti koje rado čini?

Mons. Milovan: Dok sam bio aktivan biskup, volio sam se družiti sa svećenicima. Nastojao sam što više biti kod svećenika i po župama. Gotovo da nisam slobodnu nedjelju tijekom godine. Uvijek sam nastojao biti s narodom i sa svećenicima. A kod kuće je trebalo pratiti biskupske i uredske stvari rješavati, pratiti literaturu i crkvene dokumente. No, mislim da sam se trudio biti pastoralno angažiran i blizu kleru, svećenicima.

I sada slijedi pitanje o tome kakvi su umirovljenički dani?

Mons. Milovan: Moj predšasnik mons. Bogetić običavao je u šali reći da je on kapelan svih istarskih župnika. Ja mogu slično reći, da figuriram kao pomoćni biskup mons. Kutleši, ne samo što se krizmi tiče – obojica krizmamo, nego i što se tiče drugih crkvenih događanja u Istri. Nastojim biti prisutan koliko sam pozivan. Angažiran sam po biskupiji, a najviše u župi gdje stanujem ili u okolici, kad su mi slobodne nedjelje onda više pastoralno pomažem. Moj životni poziv je pastoralna orijentacija, biti blizu narodu i pokušavati djelovati na prenošenju vjerske poruke našem narodu i sada kada sam u mirovini.

S namjerom da prenesete vjersku poruku odabrali ste i biskupsko geslo – „graditi u ljubavi”?

Mons. Milovan: Mladomisničko geslo „Gospodine, zaštitniče moj, u tebe se uzdam” podsjeća me da je to bila vertikala, nekako sam tražio pomoć na početku mojega svećeništva. A ovo „graditi u ljubavi” orijentirano je prema van, suradnja sa svima, i s lijevima i s desnima, i unutar i izvan crkve, oko zajedničkog dobra. I to na način da čuvamo ljubav – u svemu ljubav, u bitnim stvarima istina i ljubav.

Lijepo ste rekli, imali ste vertikalu – Isusa – u svećeništvu, u biskupskom služenju gradili ste u ljubavi. A gdje je bio Bog svih godina Vaše službe?

Mons. Milovan: Nadam se da je bio sa mnom, sigurno je bio sa mnom. Ja, i kao svećenik, nisam bio čovjek bez iskušenja i ljudskih slabosti. Možda pod stare dane, kad se osvrće na svoj život, čovjek više doživljava potrebu da zaziva Božje milosrđe. Nisam u svemu uvijek bio kako je trebalo. Bog mi je bio jako prisutan. Jako sam zahvalan ljudima koji su me pratili, bez podrške najbližih, ali i onih koji su fizički bili udaljeni a duhom blizu, uspio sam se održati na Božjem putu. Za sve mogu danas samo reći – Bogu hvala. Ili, kako lijepo kaže Lush Gjergi, „hvala i oprosti”.

Imate li u duhovnosti nešto što Vas čini posebno bliskim nekom svecu, i konačno samom Isusu?

Mons. Milovan: Kod Mira Bulešića uvijek se spominje Marija i Euharistija, kao znak katolištva. U njegovo doba osobito je bila istaknuta pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu. Njegov dnevnik pun je zaziva Isusu i Mariji. Moja duhovnost je standardna vjernička, Euharistija i Marija. U novije vrijeme nastojim pratiti ono što se preporučuje u duhovnosti Crkve. A to je Božje milosrđe. Duhovnost Božjega milosrđa čini mi se da je za ova vremena nešto što je sam Bog donio, da bismo u vremenima koja ne slute na dobro više vjerovali u Božje milosrđe i poticali ljude da imaju nade unatoč svim strahovima kroz koje svijet prolazi.

Na kraju, poruka vjernicima?

Mons. Milovan: Želim da ustrajemo. Vremena se mijenjaju. U mojem ne baš kratkom životu prolazili smo kroz toliko faza, nismo vjerovali da će komunizam ikada propasti. Danas vjerujemo da je ovo što nam se sada događa vječno. Stvari se u svijetu konstantno mijenjaju, ali ono što je stvarno vječno jest Krist – jučer, danas, uvijek. Isus Krist, baština vjere koju smo dobili i koja se čuvala tisuću godina ili 1300 od pokrštenja Hrvata, da tu baštinu uspijemo otkriti kao uvijek novu i svježu. Sjećam se tih bogoslovskih dana kada su nam staru baštinu vjere učinili novom i privlačnom mladi profesori Benvin, Turčinović, p. Duda. Nešto od toga želim našim vjernicima, da se trude u evanđelju i kod vjerničkih susreta vidjeti da je ta baština nešto što ne prolazi i da u njoj nalazimo orijentaciju za vlastiti život i za naše djelovanje.