MONS. ŠIMUNOVIĆ O STANJU VJERONAUKA U HRVATSKOJ
U razgovoru za katolički tjednik “Glas Koncila” od 17. siječnja, predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda mons. Milan Šimunović istaknuo je kako se prema dosadašnjim pokazateljima uočava kako raste broj učenika koji pohađaju vjerounauk u osnovnim i srednjim školama te smatra kako je više od 80% katoličke djece i mladeži obuhvaćeno vjeronaukom u školi. Danas vjeronauk u osnovnim i srednjim školama predaje više od 2.500 vjeroučitelja, od čega su velik dio laici. Govoreći o tome što se poduzima i što će se poduzeti kako bi se smanjili prigovori na stručnost vjeroučitelja, mons. Šimunović je istaknuo kako bi vjeroučitelji laici, kao što se pripremaju svećenici ili članovi redovničke zajednice, trebali proći jaču duhovnu pripravu, te da su biskupijski Katehetski uredi zaduženi za praćenje rada vjeroučitelja, a također će se to praćenje ostvarivati i putem stručno-pedagoškog nadzora vjeronauka u školi, za što se izrađuje posebni pravilnik u suradnji s hrvatskim Ministarstvom prosvjete i športa. Govoreći o srednjoškolskom vjeronauku, mons. Šimunović je, prethodno istaknuvši kako svi nisu sposobni za rad s mladima, rekao: “Srednjoškolski vjeronauk, a polaze ga uglavnom mladi nakon krizme, treba se drugačije postaviti i što se tiče plana i programa, koji je u doradi, i što se tiče pristupa njihovim pitanjima i izazovima.” Budući da se uočava nestajanje župne kateheze, mons. Šimunović je kazao kako će Nacionalni katehetski ured u suradnji sa biskupijskim Katehetskim uredima poduzeti na proljeće istraživanje o tome kako bi se ustvrdilo pravo stanje, te da će također biti priređeno stručno savjetovanje na kojem će se izraditi program za župnu katehezu. Istaknuvši kako je nužno uključivanje vjernika laika u župnu katehezu i to ne samo vjeroučitelja laika, Šimunović je rekao kako ta župna kateheza ne smije biti preslika školske, već stvaranje tzv. interesnih skupina. “Župnik bi se morao posvetiti organizaciji nove evangelizacije od najstarijih do najmlađih. Trebao bi odgajati suradnike, stvoriti mrežu suradnika koji bi se uključivali u evangelizaciju svojim osobnim svjedočenjima vjere i svoga vjerskog iskustva”, rekao je predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda.
Osvrćući se na odnos i suradnju župnika i vjeroučitelja, mons. Šimunović poručuje kako župa mora stajati iza svojih vjeroučitelja te da vjeroučitelj mora biti jedan od aktiva župne zajednice, koja mu mora davati potporu. Jednako tako, vjeroučitelj je taj koji također o svome radu u tijeku školske godine treba izvješćivati župnu zajednicu. Mons. Šimunović osvrnuo se i na potrebu udruživanja vjeroučitelja, te se razmišlja o oživljavanju Hrvatskoga katehetskog društva. Društvo bi zauzimalo stav i borilo se za određena prava, odnosno za identitet vjeroučitelja i vjeroučenika u školi. Takav vid udruživanja važan je, smatra mons. Šimunović, poglavito glede pitanja štrajka kada su vjeroučitelji pred pitanjem sudjelovati u njemu ili ne. Glede toga je istaknuo kako je bilo slučajeva gdje su vjeroučitelji bili predvodnici štrajka i tamo gdje nisu uopće štrajkali: “Stav Crkve je jasan, tj. da postoji pravo na štrajk, ali je činjenice da se tim pravom uvijek ne moramo služiti, uzevši u obzir i motive”. (mjb)

GODIŠNJI OSVRT SVETOGA OCA NA POLITIČKE I GOSPODARSTVENE PRILIKE U SVIJETU

U vatikanskoj dvorani Regia papa Ivan Pavao II. primio je 11. siječnja članove diplomatskog Zbora akreditirane pri Svetoj Stolici, na uobičajenu razmjenu blagdanskih čestitki. Nakon pozdravnog govora dekana Zbora, veleposlanika Republike San Marino Giovannija Galassija, veleposlanicima se svojom porukom obratio sam Sveti Otac, izrazivši ponajprije zahvalnost zbog toplih riječi dekana Zbora, ali i čestitaka koje su mu uputili u prigodi proslave 20. obljetnice papinstva.
Ovaj uobičajeni novogodišnji susret Papa je nazvao “obiteljskim susretom” koji mu je drag upravo zbog toga ozračja. Ponajprije, rekao je Sveti Otac, “preko vas gotovo svi su narodi svijeta prisutni ovdje sa svojim dostignućima i nadama, ali i poteškoćama. Potom, zato što mi ovaj susret daje ugodnu prigodu da izrazim tople i molitvom obogaćene želje vama, vašim obiteljima i vašim sugrađanima. Molim Boga da svakome udijeli zdravlje, napredak i mir”, nastavio je Papa i članovima Zbora još jednom potvrdio da uvijek mogu računati na njega i njegove suradnike u svemu onome što njihove zemlje poduzimaju za “duhovno, moralno i kulturalno uzdizanje svojih građana” i za pravdu i mir u svijetu.
Papa je potom istaknuo da obitelj naroda i na početku ove godine “bez sumnje ima određenih razloga za radost.” Među njima, na prvome mjestu, Papa je naveo kako u Europi pri tome “osobito” misli na Irsku, gdje je na Veliki petak potpisan sporazum “koji je dobar temelj za toliko očekivani mir”. “Drugi razlog za zadovoljstvo je mirovni proces u Španjolskoj”, nastavio je Sveti Otac, spominjući potom kao razloge za radost u Europi prijelaz na jedno platežno sredstvo, euro, kao i širenje Europske unije na europski istok, “što će bez sumnje Europi dati mogućnost da sve više i više postane zajednica s zajedničkom sudbinom, prava ‘Europska zajednica’.”
I američki kontinent ima razloga za radost, ponajprije zbog sporazuma kojega su u Braziliji 26. listopada potpisali Ekvador i Peru, odričući se nasilja, prihvaćajući kompromis, te rješavajući nesuglasice na mirni način. “Katolicima Ekvadora i Perua upućujem žurni i očinski poziv da s uvjerenjem rade na pomirenju molitvom i djelovanjem, kako bi postignuti mir ušao u sva srca”, rekao je Papa, koji je izrazio radost i zbog nastojanja “velikoga kineskog naroda u dijalogu koji sjedinjuje pučanstva s obje obale Tjesnaca (Formoškog prolaza, op. prev.). Međunarodna zajednica, osobito Sveta Stolica sa zanimanjem prati taj sretni razvoj u očekivanju značajnih dostignuća koja će bez sumnje biti na dobro cijeloga svijeta”. Papa je, dakle, za izravni dijalog NR Kine i Tajvana, odnosno jedinstvo cijele Kine.
No, “kultura mira još uvijek nije posvemašnja, kao što svjedoče središta stalnih napetosti”, nastavio je svoj govor Sveti Otac podsjećajući na prvome mjestu na “balkansko područje” koje je još uvijek nestabilno. “Još ne možemo govoriti o normalizaciji u Bosni i Hercegovini gdje su učinci rata još uvijek očiti u među-etničkim odnosima, gdje je polovica pučanstva još raseljena i gdje socijalne napetosti i nadalje opasno traju. Nedavno je i Kosovo ponovno postalo pozornicom smrtnog sučeljavanja zbog etničkih i političkih razloga koje je preteklo mirni dijalog između stanaka i spriječilo svaki gospodarski razvoj. Treba učiniti sve što je moguće za pomoć Kosovarima i Srbima da se nađu oko stola”, rekao je Papa pozivajući međunarodne čimbenike da pomognu pri rješenju kosovske krize kako bi cijelo balkansko područje, a i područje istočne Europe od toga imalo što više koristi i opravdanog i očekivanog blagostanja i napretka. (Komentari primjećuju da Papa borce za kosovsku autonomiju na ovom mjestu nije nazvao Albancima, nego Kosovarima. Ta nijansa može imati stanovito značenje u svjetlu međunarodne politike). Tu je Papa spomenuo kako bi mir na Kosovu bio u prilog ponajprije Albanije i Makedonije “jer je istina da je na balkanskom području sve povezano”.
Niti mirovni proces na Bliskom istoku tamošnjem pučanstvu nije donio radost kakvu zaslužuje. Narode se ne može beskonačno držati između rata i mira, a da se pri tom ne uđe u opasnost od povećanja napetosti i nasilja, rekao je Papa, pozivajući sve na odgovorno ponašanje, i pojašnjavajući da je “nedavna kriza u Iraku još jednom pokazala da rat ne rješava probleme”. Naprotiv, “rat zamršuje probleme i obično su civili oni koji snose tragične posljedice”, rekao je diplomatima Papa, govoreći o Aziji.
Afrika, istaknuo je Papa, i dalje ostaje kontinentom prepunim opasnosti. Od 53 afričke zemlje, čak ih 17 ratuje, bilo da je riječ o građanskom bilo međunarodnom ratu. “Pri tome posebno mislim na Sudan gdje je uz krvavi rat na djelu i strašna ljudska tragedija”. Eritreja, Etiopija, Siera Leone zemlje su u kojima su ljudi još uvijek žrtve krvavoga nasilja. Na afričkom kontinentu 8 je milijuna ljudi izbjeglica, bez krova nad glavom, Ruanda i Burundi su u ratu, Kongo je i nedavno bio pozornicom krvavoga obračuna, a Angola je i nadalje u potrazi za mirom. “Svim tim ljudima, koji mi često upućuju molbe za mir, želim zajamčiti da sam im blizak. Neka znaju da Sveta Stolica ne štedi truda da se učini kraj njihovim patnjama i da se nađe primjereno rješenje za sadašnje teške probleme, i na političkoj i na humanitarnoj razini”, poručio je Papa.
Kultura mira ugrožena je i “ozakonjenjem i upotrebom naoružane sile u političke svrhe”, a nuklearni pokusi u Aziji mogli bi ponovno dovesti do postupnoga širenja nuklearne sile i ponovnoga naoružavanja u svijetu, upozorio je Sveti Otac i pri tome spomenuo protupješačke mine koje se proizvode po malim cijenama, a koje je konferencija u Ottawi iz prosinca 1997. srećom zabranila. Opasnost za mir dolazi i iz “socijalnih nejednakosti i umjetnoga gospodarskog napretka”, kako je to pokazala i kriza koja je pogodila Aziju, zaključio je Papa.
Ove posljednje godine ovoga tisućljeća, nužno je, izjavio je Papa, “probuditi savjesti”. Upravo to nedostaje čovječanstvu koje danas, više nego ikad prije, ima na raspolaganju stotine načela i dogovora. No, ono što mu nedostaje jest poštivanje i primjena tih načela, rekao je Sveti Otac i podsjetio na svoju poruku za Svjetski dan mira u kojoj ističe da svjetski zakon ne smije biti zakon jačega.
Vjernike je Papa pozvao na sudjelovanje u javnom dijalogu u društvima, čiji su punopravni članovi. No, nije svugdje tako pa je Papa predstavnicima različitih država očitovao svoju žalost zbog kršenja vjerskih prava i sloboda u brojnim zemljama svijeta, te naveo primjer Azije gdje su nedavno uništene brojne crkve, a vjerski službenici zlostavljani i čak usmrćeni. Na onim područjima gdje su muslimani pretežito stanovništvo, istaknuo je Sveti Otac, dolazi do teških oblika diskriminacije čijom su žrtvom sljedbenici ostalih religija. “U jednoj je zemlji čak i zakonom potpuno zabranjeno i kažnjivo kršćansko bogoslužje i posjedovanje Biblije”, upozorio je Papa, te izrazio žalost zbog činjenice da se kršćanima ne priznaje čak niti njihov rad na odgojnom ili zdravstvenom području.
U zapadnoj Europi, zbog pogrešnoga shvaćanja potpune odijeljenosti Crkve i države sve više napreduje duboko ukorijenjeni agnosticizam, koji Crkvi ne dopušta da javno progovori. Osim toga, neke zemlje srednje i istočne Europe nisu u stanju suočiti se s vjerskim pluralizmom te ga nastoje ograničiti. “Uvjeren sam da je, na kraju ovoga tisućljeća, došlo doba da se svakome u svijetu zajamči istinska sloboda vjeroispovijesti”, rekao je Papa koji je sve vjernike pozvao da u drugome prepoznaju “nešto od sveopće ljubavi koju Bog ima za svoja stvorenja”, a državne vlasti da prihvate vjersku dimenziju koju u zajednici izražavaju njihovi sugrađani, i zaključio svoj govor željom da svi narodi na svijetu upoznaju ljubav Boga Oca i plod uzajamne ljubavi između Stvoritelja i čovjeka – mir. (dl)

Predsinodski simpozij u pripravi za Izvanrednu biskupijsku sinodu za Europu – Vatikan, od 11. do 14. siječnja

KRIST – IZVOR NOVE EUROPSKE KULTURE NA PRAGU TREĆEG TISUĆLJEĆA

Papa Ivan Pavao II. dao je poticaj da se prvi put nakon povijesnih događanja iz g. 1989. koji su označili europsku povijest a koja su se odrazila i na cijeli svijet priredi Izvanredna biskupska sinoda za Europu koja će se održati od 28. do 31. listopada ove godine na temu “Kršćanstvo i kultura u Europi: sjećanje, svijest, pothvat” dok će glavna tema izlaganja na sinodi biti “Isus Krist živući u svojoj Crkvi – izvor nade za Europu”. Sveti Otac je također zatražio od Papinskog vijeća za kulturu da sinodu pripravi predsinodskim simpozijem, koji se ovih dana održavao u Vatikanu. Tema simpozija bila je “Krist – izvor nove europske kulture na pragu trećeg tisućljeća”, a u njegovu je radu sudjelovao i predsjednik Papinskog vijeća za kulturu kardinal Paul Poupard. Predavači na simpoziju bili su većinom sveučilišni profesori i stručnjaci na svim područjima kulture iz istočne i zapadne Europe a sudionicima se obratila i predsjednica Pokreta fokolarina Chiara Lubich

Posljednjih nekoliko godina dogodili su se brojni važni događaji za europsku povijest. Nakon oduševljenja kojim je bio praćen pad Berlinskog zida i nade koju je pobudio zalaz sovjetskog carstva, nisu nedostajala ni razočaranja, a došlo je i do novih napetosti i sukoba. Društveno-političke promjene i kulturne preobrazbe posljednjih godina odrazile su se i na život Crkve. U tijeku simpozija od 11. do 14. siječnja, sudionici su na pozitivni način nastojali suočiti četiri pitanja; ponovno pronaći filozofske, teološke, antropološke i znanstvene temelje europske kulture; obitelj i obrazovanje; ponovno otkriti ljepote književnosti, umjetnosti i komunikacija; ponovno promisliti put čovjeka u njegovim kulturnim, gospodarskim, etičkim i političkim vidicima. Taj se predsinodski simpozij uklapa u pothvate koji na poticaj Svetog Oca vode Crkvu prema trećem tisućljeću kršćanske povijesti. Crkva želi ponovno razmišljati o otajstvu Krista, Utjelovljene Riječi, sa željom za novom evangelizacijom čovjeka.

Budućnost koju smo očekivali, nije se obistinila
Simpozij je otvorio kardinal Poupard koji je podsjetio na važne događaje iz g. 1989. – pad Berlinskog zida i propadanje sovjetskog carstva s njegovim komunističkim, lenjinističkim i ateističkim obilježjima. “Deset godina poslije”, rekao je kardinal Poupard, “prešli smo put od pretjeranog oduševljenja do neopravdanog razočaranja. Nove napetosti su se javile, novi su sukobi izbili među narodima, novi su se zidovi podigli među narodima”. Ukratko “budućnost koju smo očekivali, nije se obistinila”, istaknuo je Poupard, “i neograničeni entuzijazam zamijenio je mjesto s općim gubljenjem povjerenja i nade u budućnost te nedostatkom ljubavi”. Kardinal je govorio i o “svjetovnosti koja se pretvorila u netolerantni laicizam” i o “pluralnosti koja se deformirala u skeptični pluralizam”. “Gubljenju povjerenja u budućnost” doprinijeli su “odroni” kojima je izložena obitelj, veliki gospodarski skokovi te “nemoć politike da otvori nove putove kako bi se dao posao ljudima i budućnost mladeži”. “Naš susret”, rekao je Poupard, “predstavlja poziv na nadu”.
Predložiti Krista kao izvor nove europske kulture na pragu novog tisućljeća znači ponuditi mogućnost prevladavanja metafizičke rastresenosti naše kulture i zaborava bitne protege čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju, otkupljena u Kristu i prodahnuta Duhom Svetim razuma, mudrosti i ljubavi. Predavači na predsinodskom simpoziju isticali su da je nakon pada ideologija Europa izvrgnuta ne samo napasti da filozofiju i antropologiju svede na humanističke znanosti, a teologiju na religijsku znanost, već također i napasti rasula obitelji, uništenja obrazovanja, gubljenja povjerenja u školu i sveučilište, svođenje svakog oblika čovječnosti na umjetnu simboliku bez ikakve veze sa stvarnošću, razvoja čovjeka u metropolama bez kulturnih povezanosti; prisustvujemo, na koncu, istaknuto je na simpoziju, dubokoj krizi etike, potresu u gospodarstvima i nemoći politike da predloži nove putove koji će biti sposobni odgovoriti na zakonite čovjekove zahtjeve.
Predsinodski simpozij, okupljajući muškarce i žene različitih kultura svih europskih zemalja, nastojao je stoga ukazati na nove putove prema novoj kulturi na kontinentu, kulturi koja će se nadahnjivati na vječnim vrijednostima Kristova evanđelja koje čovjeku ukazuje na njegovu puninu i pomaže mu da otkrije svoj uzvišeni poziv. Ljudska osoba, ističu složno govornici, treba ponovno otkriti sve svoje protege, također metafizičke i mistične. Antropološko razmišljanje pomoći će da se filozofija ponovno promisli, da se mističnom vidiku ljudskog bića dadne nova protega te da se teološkim znanostima ponovo dadne novi dah.

U izgradnji “europske kuće” ne smije nedostajati opek( Kristove ljubavi
Čovjek je osoba koja živi u zajednici. Prva od njih je obitelj, gdje dijete prima prvi odgoj koji se nastavlja u školi i upotpunjuje na sveučilištu. Punina čovjeka dolazi do izražaja kada ovaj može razviti sve svoje sposobnosti dobrote, istine, jedinstvenosti i ljepote također preko književnosti i umjetnosti. Ništa manju važnost nemaju ni sredstva društvenog priopćivanja. Naši su gradovi sagrađeni od živog kamenja koje predstavljaju građani čija se gospodarska djelatnost, upravljana politikom i poduprta etičkim vrijednostima, razvija u narodima čije kulture sačinjavaju živu dušu.
To je istina o čovjeku, koju je u svojoj punini objavio Krist, izvor nove europske kulture na pragu trećeg tisućljeća. Prinosi tog simpozija omogućuju ponovno pronalaženje temelja, ponovno oživljavanje ustanova, obnavljanje izraza i ponovno promišljanje svih protega njezine kršćanske duše.
O radu simpozija za Radio-Vatikan govorio je kardinal Poupard. “Ovim tragičnim stoljećem i ovim tisućljećem zaključuje se jedno od dionica europske kulture. Dionica koja je označena prosvjetiteljstvom, pokušajem da se stvara povijest bez Boga, koji puta čak i protiv Boga s napastima scijentizma i mitom beskonačnog napretka. Sada se otvara drugo razdoblje: ono otajstva koje prosvjetljuje spoznaju. Tako smo na simpoziju raspravljali o znanosti, antropologiji, bioetici, neizmjernim problemima poput ekologije gdje se javlja biocentrizam koji zauzima mjesto antropologije. Potom se jasno istaknulo kako je sve ono – također i ekologija – što nema u svom središtu čovjeka smrtonosno. Otud zaključak: sagradimo ‘europsku kuću’ od različitih opek( ali one koje je donio Krist imaju više cementa ljubavi. Da bi se, da se poslužim izrazom koji je prvi upotrijebio Pavao VI. a često koristi i Ivan Pavao II., izgradila civilizacija ljubavi”, rekao je kardinal Poupard za Radio Vatikan.

Identitet Europe ne može se razumjeti bez kršćanstva
Sveti je Otac 9. studenoga 1982. u svetištu sv. Jakova od Compostele izjavio: “Identitet Europe ne može se razumjeti bez kršćanstva. Doista u njemu se ponovno pronalaze oni zajednički korijeni na kojima je sazrela civilizacija Starog kontinenta, njegova kultura, njegov dinamizam, njegov duh pregalaštva, njegova sposobnost konstruktivnog širenja također i na ostale kontinente”. Ta ideja vodilja vratila se u rasprave sudionika predsinodskog simpozija, s uvjerenjem da je Europa, prije nego gospodarski i politički, duhovni događaj; ona je zajedno i dar primljen od Boga i djelo koje treba dovršiti, ideal koji treba nasljedovati i zadaća koju treba ostvariti u obzorju nade koja dolazi od Boga. Na tome velikom području velika je zadaća obitelji, kao stanice ljubavi i kule Europe. Obitelj koja se suočava s tolikim problemima ali koja se, zahvaljujući Bogu, istaknuto je na simpoziju, danas ponovno oblikuje u vrlo zanimljive jezgre.
Europa, rečeno je potom, je ranjena: na Istoku se opaža prava antropološka katastrofa, koju još tragičnijom čini politički, gospodarski i društveni kaos, dok je na Zapadu prisutno posvjetovnjačenje koje čovjeka čini nečovječnim. To je izazov koji je u svojoj enciklici “Fides et ratio” Sveti Otac identificirao kao izazov misli. Pozvani smo dakle na “hrabrost razmišljanja”, da učinimo od svih područja života i kao posljedica toga kulture, očitovanje istine. Stoljeće koje se bliži kraju postalo je obožavanje raskršćanjenja, i na jasni je način pokazalo koliko je taj proces paralizirao kulturu na koju su snažni utjecaj izvršili iluzorna snaga totalitarizma i postmodernistički relativizam sa svim njihovim žalosnim posljedicama. No najbitnije što je proizašlo iz rasprava je da se već danas čuju glasovi koji traže kulturu koja će se ponovno povezati sa svojim izvornim počelom: Riječju Božjom. Na koncu, kultura je sredstvo za uzajamno razumijevanje među ljudima. Ljubav prije svega predstavlja sposobnost i težnju da se razumije druge. Zahvaljujući kulturi Isus Krist se objavljuje svim ljudima dobre volje, dajući smisao i radost ljudskoj opstojnosti. (sa)

3