Ženeva, (IKA) – “Moramo prekinuti šutnju” o sramotnoj rani suvremenog ropstva, izjavio je to stalni promatrač Svete Stolice pri UN-ovu Uredu za ljudska prava u Ženevi mons. Silvano Maria Tomasi, govoreći na 27. sjednici UN-ova Vijeća za ljudska prava koje se ovih dana održava u tom švicarskom gradu. Nadbiskup Tomasi je govorio o “šokantnim oblicima suvremenog ropstva” nazvavši ih „otvorenom ranom na tijelu društva”: masovne otmice, trgovina mladim djevojkama, koju provode islamistički ekstremisti terorističke skupine Boko Haram u Nigeriji ili militanti samozvane islamske države u Iraku. Oko 250.000 djece prisilno je zavojačeno i čak se koristi kao “ljudske štitove” na prvim crtama oružanih sukoba, 5,7 milijuna djece su “žrtve prisilnog rada” ili prisiljeno na ženidbu.
Mons. Tomasi ističe potrebu borbe protiv siromaštva, nezaposlenosti, nedostatka obrazovanja i nepismenosti u cilju otklanjanja izrabljivanja djece i trgovine ljudima. “Međunarodna zajednica – primijetio je – već je donijela i nastoji provesti u djelo niz međunarodnih konvencija i sporazuma protiv suvremenih oblika ropstva”, no Sveta Stolica smatra „kako ti instrumenti neće u potpunosti ispuniti svoje ciljeve, ako ne budemo istodobno težili široj političkoj volji i angažmanu svih članova društva.”
Danas – rekao je – svjedočimo “širokom spektru stalnih kršenjâ ljudskih prava, posebno na onim područjima građanskog i političkog sukoba gdje je nasilje rezultiralo ubijanjem tisuća nevinih ljudi i raseljavanjem mnoštva osoba.” Međunarodna zajednica – kazao je – mora djelovati kako bi uklonila uzroke u korijenu, i to ne samo riječima, već i okončavanjem sukobâ i zločinâ protiv čovječnosti.
“Teška je i velika odgovornost” svih država – dodao je – “braniti i promicati ‘ljudska prava za sve ljude.” Sveta Stolica također ističe “potrebu štititi i braniti pravo na vjersku slobodu, koju se danas otvoreno napada u nekim dijelovima svijeta.” To uzrokuje prisilno raseljavanje tisuća civila koji pripadaju vjerskim manjinama kao i brojne zloupotrebe: “Postoji stvarna opasnost da se ti ljudi neće moći vratiti u svoje domove iz kojih su nasilno protjerani i da im se neće zajamčiti zaštitu i sigurnost da mogu živjeti u miru u svojim gradovima i selima, kao građani s jednakim pravima i dužnostima”.

.