Moralna plemenitost žene

Uvodno biblijsko čitanje: “Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju, i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.” Mudre izreke 31,10-12.30

1. Stari zavjet i židovska predaja puni su priznanja za moralnu plemenitost žene, koje se očituje nadasve u stavu pouzdanja u Gospodina, u molitvi da zadobije dar majčinstva, u prošnji Bogu za spasenje Izraela od nasrtaja njegovih neprijatelja. Ponekad, kao u Juditinu slučaju, ta svojstva slavi cijela zajednica, postajući predmetom divljenja za sve.
Uz svijetle primjere biblijskih junakinja, ne manjkaju ni negativna svjedočanstva o nekim ženama, kao što je Dalila, zavodnica koja upropašćuje Samsonovo proročko djelovanje (Suci 16,4-21), žene strankinje koje, u Salomonovoj starosti, udaljuju kraljevo srce od Gospodina i navode ga štovati druge bogove (1 Kr 11,1-8), Izabela koja istrebljuje “sve proroke Jahvine” (1 Kr 18,13) i daje ubiti Nabota da bi njegov vinograd dala Ahabu ( 1 Kr 21), Jobova žena koja ga vrijeđa u njegovoj nesreći, potičući ga na pobunu (Job 2,9).
U tim slučajevima, ponašanje žene podsjeća na ono Evino. U Bibliji prevladava gledanje koje se nadahnjuje na Protoevanđelju koje u ženi vidi saveznicu Božju.

2. Doista, ako su strankinje optužene da su udaljile Salomona od štovanja pravoga Boga, u Knjizi o Ruti, međutim, prikazan je vrlo plemeniti lik žene strankinje: Rute, Moapke, primjer poštovanja prema roditeljima te iskrene i velikodušne poniznosti. Dijeleći život i vjeru Izraela, ona će postati Davidova prabaka i Mesijina pramajka. Matej, umetnuvši je u Isusovo rodoslovlje (1,5), čini od nje znak svestranosti i navještajem Božjeg milosrđa koje se proteže na sve ljude.
Među Isusovim davnim srodnicama, prvi evanđelist spominje također Tamaru, Rahabu i Urijinu ženu, tri žene grešnice, ali ne nevjerne, ubrojene među Mesijine pramajke, da se proglasi Božja dobrota koja je veća od grijeha. Bog, po svojoj milosti, čini da njegovim spasenjskim naumima pridonosi njihovo neuredno bračno stanje, pripravljajući i na taj način budućnost.
Drugi uzor ponizne privrženosti, drugačije od Rutine, prikazan je u Jiftahovoj kćeri, koja je spremna svojom smrću platiti očevu pobjedu nad Amoncima (Suci 11,34-40). Oplakujući svoju okrutnu sudbinu, ne buni se, nego se predaje smrti za ispunjenje nepromišljenog očeva zavjeta u sklopu još primitivnih običaja (usp. Jer 7,31; Mih 6,6-8).

3. Mudrosna književnost, premda često smjera na ženine nedostatke, vidi u njoj sakriveno blago: “Tko je našao ženu, našao je sreću i stekao milost od Jahve (Izr 18,22), kažu Mudre izreke izražavajući uvjerljivu procjenu ženskoga lika, dragocjenog dara Gospodnjeg.
Pri kraju iste Knjige, ocrtan je lik idealne žene koja, daleko od toga da predstavlja nedostiživ uzor, čini stvaran prijedlog, rođen iz iskustva žene velike vrijednosti: “Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje…” (Izr 31,10).
Mudrosna književnost u ženinoj vjernosti božanskome savezu pokazuje vrhunac njezine mogućnosti i najveći izvor udivljenja. Doista, ako ponekad može razočarati, žena nadvisuje sva očekivanja kad je njezino srce vjerno Bogu: “Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu” (Izr 31,30).

4. U vezi s tim, Knjiga Makabejaca, u slučaju majke sedmero braće mučenih za progonstva Antioha Epifana, predstavlja nam najdivniji primjer plemenitosti u kušnji.
Nakon što je opisao smrt sedmero braće, sveti pisac dodaje: “Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću”, tako je izražavala svoju nadu u buduće uskrsnuće: “Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sada ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima” (2 Mak, 7,20-23).
Majka, nagovarajući sedmog sina da prihvati radije smrt nego da se ogriješi o zakon Božji, izražava svoju vjeru u Božje djelovanje koji ni iz čega sve stvori: “Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega, i da je tako nastao i ljudski rod. Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem” (2 Mak 7,28-29).
Konačno i ona kreće u okrutnu smrt, nakon što je sedam puta podnijela mueeništvo srca, svjedočeći postojanu vjeru, bezgraničnu nadu i herojsku hrabrost.
U tim ženskim likovima, u kojima se očituju čudesa Božje milosti, nazire se Ona koja će biti najveća žena: Marija, Majka Gospodinova.