Moralni teolozi o „Amoris laetitia“: Triptih pape Franje je razlučivanje, postupnost i milosrđe

Anamarija Jukić-Ivandić u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru izlagala je o temi „Ublažavajuće okolnosti u pastoralnom razlučivanju (301-303)“ .

„Amoris laetitia rezultat je sinodalnog hoda s obiteljima cijelog svijeta koje su informacijama o svojim problemima doprinijele 3. izvanrednoj sinodi 2014. godine i 14. redovnoj sinodi 2015. te raspravama. Takav sinodalni hod znači da se, ne nauk Crkve, nego razumijevanje nauka Crkve shvaća kao nešto što se nalazi na putu rasta k većem spoznavanju istine putem promišljanja i dijaloga“, istaknula je Ivandić. Rekla je kako papa Franjo smatra da cilj ublažavajućih okolnosti u pastoralnom razlučivanju ne znači umanjiti zahtjeve evanđelja.

Ivandić je navela kako su prema Zakoniku kanonskog prava u kanonu 1095 za sklapanje ženidbe nesposobni oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom, koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje se trebaju uzajamno predavati i primati i koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze.

Ti razlozi nesposobnosti za valjano sklapanje ženidbe mogu se povezati i s uvjetima za ublažavajuće okolnosti u neredovitim situacijama. Kanonski pravnici kažu da „kanonska pravna znanost na temelju novih spoznaja psihologije, psihijatrije i medicine sve više ističe da ograničena sposobnost rasuđivanja u pitanjima ženidbe može znatno utjecati na davanje privole i valjano sklapanje ženidbe“.

Papa Franjo citira Katekizam Katoličke Crkve, br. 1735: „Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima“. Prema br. 2352 KKC-a, moralnu odgovornost mogu ublažiti čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika ili stanje tjeskobe.

„Papa Franjo kaže da ‚posljedice počinjenih djela nisu nužno iste u svim slučajevima‘. Kod ublažavajućih okolnosti u razlučivanju, vodeći k ispravno formiranoj savjesti zakonom postupnosti, osobu treba dovoditi do spoznaje o objektivnom stanju grijeha. Na tom putu papa Franjo predlaže sve veće povjerenje u Božju milost te se traži razumijevanje situacija u kojima čovjek daje ‚trenutačno najvelikodušniji odgovor‘ koji može, iako je to daleko od ideala kršćanskog shvaćanja ženidbe“, rekla je Ivandić.

Naglasila je da papa Franjo upućuje na razboritost u vjernost Božjoj riječi koja poučava i o grijehu kako bi se izbjeglo ublažavanje osjećaja grijeha prisutno u suvremenom svijetu. Vjernost Božjoj riječi upućuje i na neizmjernost Božjeg milosrđa.

U tom kontekstu, „primjedba da postoji diskontinuitet u nauku Crkve Franjinom pobudnicom Amoris laetitia, riskirajući mogućnost neprihvaćanja važnosti pojedinačnog razlučivanja u pastoralnom djelovanju te time i predmnijevani diskontinuitet u nauku Crkve, svakako predstavlja kontinuitet u odnosu na evanđelje“, poručila je dr. Ivandić.

Papa Franjo smatra da se, zbog određenih uvjetovanosti koje u razlučivanju treba dobro prepoznati, osobi koja je u objektivnoj situaciji grijeha, a u kojoj ne postoji ili dijelom postoji subjektivna krivnja, može pomoći rasti u milosti i ljubavi i podjeljivanjem sakramenata pomirenja i euharistije. To ne predstavlja umanjivanje vrijednosti evanđeoskog ideala, nego odražava istinsko svjetlo evanđelja – rekla je Ivandić.

Istaknula je poticaje pape Franje da Crkva treba biti „Očev otvoreni dom“, a ne „carinarnica s kontrolorima milosti“; ne se nabacivati krutim poimanjem zakona kao „dogmatskim kamenjem“, nego biti zabrinut za braću i sestre koji „žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Kristom“, kao „hraniteljica milosrđa Isusa Krista“, poručila je Ivandić. Podsjetila je na misao crkvenih otaca sv. Ambrozija i sv. Ćirila Aleksandrijskog da „euharistija nije nagrada za savršene, nego velikodušni lijek i hrana za slabe“.

Papa Franjo ističe da je pobudnica „poticaj na odgovorno osobno i pastoralno razlučivanje pojedinih slučajeva, u kojem će se prepoznati da, budući da se stupanj odgovornosti razlikuje od slučaja do slučaja, posljedice ili učinci nekog pravila ne moraju nužno uvijek biti isti“.

Ivandić je govorila i o pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu Familiaris consortio pape Ivana Pavla II., gdje tumači Božji naum o braku u slici saveza između Boga i naroda, Krista i Crkve, jer je „ženidba, kao i svaki sakrament, proročki navještaj događaja spasa“.

Navela je biblijske primjere kako je u povijesti spasenja vjernost puno puta bila dovedena u pitanje. Izabrani narod odmetnuo se od Jahve, nevjeran je (Hoš 4,2), odaje se idolopoklonstvu, napušta bračnu ljubav Gospodinovu (Jr 8,7).

„I prema enciklici o kršćanskom braku Casti connubii iz 1930. i prema koncilskoj konstituciji Gaudium et spes, bitno svojstvo ženidbe je jednost koje je Stvoritelj utemeljio između prvih ljudi, a potvrdio ga je sam Krist. I Familiaris consortio i Amoris laetitia govore o nerazrješivosti kao drugom bitnom svojstvu ženidbe čiji je temelj u Objavi i pozitivnom božanskom zakonu te u slici nerastavljivosti između Krista i Crkve.

To pokazuje kontinuitet nauka Crkve, „koje su neki htjeli dovesti u pitanje i u percepciji Drugog vatikanskog sabora“, pa je papa Benedikt XVI. govorio o obnovi u kontinuitetu, između staroga i novoga, jednoga objekta, Crkve“, poručila je Ivandić.

Logika obnove u kontinuitetu nalazi se i u smjernicama za pastoral u ‚neredovitim situacijama‘ rastavljenih i ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. govorio je da „konkretna pedagogija Crkve uvijek mora biti povezana s njenim naukom“, ali i da „prava i mudra pedagogija Crkve stvara ljudske uvjete potrebne da se shvati neka ćudoredna vrednota i propis“, rekla je Ivandić.

Martina Marijanović izlagala je o temi „Propisi i razlučivanje (304-306)“. Praćenje i razlučivanje u pastoralu braka pospješuju integraciju razvedenih ili ponovno vjenčanih u crkvenu zajednicu.

„Papa kroz razlučivanje želi unutarnju preobrazbu Crkve koja izlazi i traži ljude s poniznošću i suosjećanjem. Razlučivanje podrazumijeva prosuđivanje različitosti osoba, složenost okolnosti i stupanj odgovornosti pod kriterijem Božje milosrdne ljubavi. To pretpostavlja slijeđenje vlastite savjesti jer se u njoj oblikuje sposobnost i moć razlučivanja. Dobro formirana savjest je preduvjet dobrog razlučivanja. Kroz razlučivanje se implicira uvažavanje savjesti pojedinca u kojoj dolazi do intimnog susreta s Bogom gdje nastojimo razumjeti kako je Božja volja opečatila naš život“, rekla je Marijanović.

Prema Amoris laetitia, razlučivanje se najviše odnosi na pitanje krivnje, odgovornosti osoba u situacijama bračnih i obiteljskih kriza, rastava te mogućnosti stupanja u novo zajedništvo i primanje sakramenata. Zbog raznolikosti situacija, pobudnica ne daje nova opća pravila crkvenopravne naravi koja su primjenjiva na sve slučajeve.

„Pojam ‚razlučivanje‘ izazvao je rasprave i podijeljena mišljenja. Pobudnica ne daje preciznu definiciju glagolske imenice (razlučivanje), ali navodeći je 27 puta jasno daje do znanja o njenoj važnosti. Papa Franjo ne koristi se tim pojmom uz klasično poimanje kreposti razboritosti, već razlučivanje poima kao sposobnost ostvarenja vlastite slobode u donošenju odluka. Razlučivanje se odnosi na savjest i povijesnost, s nakanom da se ne upadne u apstrakciju ili idealiziranje braka. Za papu Franju razlučivanje je proces koji treba dovesti do većeg i višeg što Bog od nas traži. Nije riječ samo o pitanju izbora dobra i zla, nego i o razlučivanju između dvaju ili više dobara za ono što se najviše sviđa Bogu“, istaknula je Marijanović.

Papa u pobudnici ‚Radujte se i kličite‘ ističe da „razlučivanje nadilazi sociološke i psihološke analize, ono je Božji nadnaravni dar – milost. Čini se u svjetlu vjere, pod kriterijem Božje riječi u osluškivanju tradicije i iskustva drugih. To znači da je ta odluka prošla kroz argumente i onih koji ne dijele naše stavove. Razlučivanje je istovremeno dijaloški proces, ali na kraju samostalna i slobodna odluka pojedinca“, poručila je Marijanović.

Rekla je da se „razlučivanje odnosi na ono najteže u vjeri, razlučivanje Božje volje u konkretnoj situaciji od vlastitih ili želja drugih. Ne odnosi se na jednokratni čin, nego na životnu zadaću trajnog odgonetanja Božje volje u našim životima“.

Kroz cijeli dokument provlači se kršćanska slika braka i obitelji, prema kojoj sklapanje ženidbe nije tek društveni, ugovorni čin, nego ima veze s Bogom.

„Pobudnica traži da se bude pažljiv prema ljudskim slabostima, krhkostima i čovjekovim ograničenostima. Pobudnica promiče osobno razlučivanje povezano sa savješću. A savjest nije statična zbilja, nego se oblikuje, izgrađuje i odgaja. Od prve do zadnje stranice dokumenta osjeća se poziv da se postane samostalan, slobodan i zreo kršćanin te da nitko, ni biskup ni svećenik, ni obitelj ni zajednica vjernika, ni ikakva institucija, poglavar ili narod, ne donosi odluku umjesto pojedinca, da zamijeni njegovu savjest. On tu odluku, uz sve savjete i razgovore s drugima, treba donijeti sam, promišljeno, trezveno i sabrano pred Bogom“, istaknula je Marijanović.

Opisala je osobine razlučivanja koje treba biti „pomno, prikladno, odgovorno i posebno“. Praćenje ispunjeno poštovanjem prema situaciji razvedenih koji su stupili u novu vezu doprinosi da se te osobe „trebaju osjetiti dijelom Crkve i brigu o njima, čime nipošto nisu izopćeni“.

Pastoralno milosrđe koje se traži od biskupa i svećenika u razlučivanju neredovitih situacija ne znači mlaki vjernički stav ili relativizaciju ideala nerazrješivosti braka, rekla je Marijanović, nego razborito uvažavanje okolnosti, čovjekove povijesnosti i stupnjevitost u čovjekovom rastu.

Papa Franjo je svjestan „da neki pastiri i vjernici vole stroži pastoral i pravnu nepopustljivost, da su neki skloniji neslobodi, vole vojnički ustroj i slijepu poslušnost Crkvi. Papa se pobudnicom ne želi zaustavljati na ljudskim pravnim uskoćama i moralnim zloćama, nego sve poziva na evanđelje milosrđa po kojem se traži da Crkva bude majka, suosjećajna i solidarna, da se čuva prejakih i završnih osuda, kao i udobnih skloništa daleko od drame ljudskih odnosa i obiteljskih sudbina“, poručila je Martina Marijanović.

Pobudnica Amoris laetitia je vrhunac procesa koji je počeo 8. listopada 2013., kada je papa Franjo sazvao izvanrednu biskupsku sinodu kako bi raspravljao o pastoralnim izazovima obitelji – rekao je dr. Ante Bekavac u izlaganju „Postupnost u pastoralu (293-295)“.

„Amoris laetitia poziva na osobnu slobodu kroz odgoj savjesti u životu pojedinca i Crkve i osobno odgovorno djelovanje, a ne da se gotovim normama odozgor pristupa ljudskim odnosima, pogotovo delikatnim bračnim odnosima. Antropologija pobudnice ne inzistira na grijehu, koliko na ranama, slabostima, lomnosti, krhkosti i na Božjem milosrđu koje poziva na novi život i na postupno, ali neodgodivo obraćenje“, rekao je dr. Bekavac. Smatra da Amoris laetitita „ne popušta praksizmu ili moralnom relativizmu“.

Istaknuo je da osmo poglavlje pobudnice „ne donosi novi nauk o braku, nego potvrđuje kontinuitet crkvenog učiteljstva, uz uvažavanje sinodalnosti, kolegijaliteta biskupa, sinodskih otaca i njihovog pastoralnog iskustva. Središte pobudnice je ljubav između muškarca i žene. Naglašava se da postoje različiti oblici zajedništva, ne braka. Neki su posve suprotni crkvenom sakramentu, a neki imaju određene konstruktivne elemente“, rekao je dr. Bekavac. Naglasio je da „papa Franjo ne mijenja crkveno učenje, ali poziva cijelu Crkvu da nastavi ‚slobodno produbljivati neka doktrinarna, moralna i duhovna pitanja‘“.

Papa Franjo ne nudi niz pravila, neodređenih sloboda ili zatvaranja očiju pred stvarnošću, nego Crkvi daje riječ ohrabrenja vodeći se načelom da je stvarnost važnija od ideje.

„Franjo je holistički mislilac i radi na integraciji suprotnosti. U moralnim i pastoralnim pitanjima Franjo nije ni revizionist ni tradicionalist, nego vjeran, pošten i kreativan“, rekao je dr. Bekavac.

„Pratiti je različito od vidjeti jer zahtjeva ‚uplitanje‘, unošenje i uživljavanje u situaciju drugoga“, naglasio je Bekavac. Citirao je papu Franju da „Crkva treba pratiti svoju najslabiju djecu obilježenu izgubljenom i ranjenom ljubavlju, vraćajući povjerenje i nadu poput svjetionika luke i baklje koja se nosi među ljude da prosvijetli one koji su skrenuli s pravog puta ili se nalaze usred oluje. Često je rad Crkve nalik onom u poljskoj bolnici“.

Pojam ‚razlučivanje‘ je više od prosudbe, a koristio ga je i apostol Pavao, govoreći o razlučivanju duhova kao osobitom daru Duha Svetoga – rekao je predavač.

Papa poziva na stimuliranje rasta i „vjeruje da Isus želi Crkvu koja pazi na dobrotu koju Duh Sveti sije usred ljudske slabosti“.

„I Crkva je označena ljudskom slabošću te Papa poziva Crkvu da ostavi iza sebe moralizam propovjedaonice kako bi učinila ono na što je poziva evanđelje. Franjin triptih je razlučivanje, postupnost i milosrđe.

Franjo želi izbjeći legalističko razmišljanje, ‚konzervativno‘ ili ‚liberalno‘. Razlučivanje je kamen temeljac isusovačkog života i ignacijanske duhovnosti, kao i ključ za čitanje Franjinog pontifikata: njegova reforma sinodskog procesa potpunijeg uključivanja slobodne rasprave i konzultacija“, rekao je dr. Bekavac.

Razlikovanje je osobniji i duhovniji uvid koji zahtjeva pozornost i empatiju, a razvija osjećaj za djelovanje Duha Svetoga u ljudskom iskustvu – naglasio je predavač.

„Načelo postupnosti ima dugu povijest u katoličkoj moralnoj teologiji. Potvrdio ga je sv. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio, a primjenjuje ga i papa Benedikt XVI. To znači da je moralni razvoj korak po korak proces koji se neće dogoditi odjedanput, ali vodi prema punini. Moralni odgoj zahtjeva ‚strpljivi realizam‘ u odgojitelja i župnika, a proces praćenja je potreban jer ‚članovi Crkve trebaju milosrdnu poticajnu pastoralnu pažnju‘“, rekao je dr. Bekavac.

Papa Franjo ističe da načelo postupnosti i razlučivanja može pomoći usklađivanje s onim što Bog želi, „ne u apstraktnoj, nego u konkretnoj i pomalo kaotičnoj situaciji u kojoj se možemo naći“.

Prema Amoris laetitia, zakon postupnosti nije ‚postupnost zakona‘, nego „postupnost u mudrom vršenju slobodnih čina od pojedinaca koji nisu sposobni razumjeti, cijeniti ili potpuno provoditi u djelo objektivne zahtjeve zakona“, rekao je dr. Bekavac. Istaknuvši Papino promicanje „logike pastoralnog milosrđa“.

„Osmo poglavlje predstavlja poziv na milost i pastoralno razlučivanje u situacijama koje ne odgovaraju u potpunosti na ono što Gospodin predlaže“, rekao je dr. Ante Bekavac, tragom poticaja pape Franje da milosrdna Crkva treba pokazati milosrđe prema ljudima u rješavanju situacija složene ili nepravilne krhkosti, pri čemu su važni praćenje, uočavanje i integracija.