Draga subraćo u svećeništvu,
draga braćo i sestre!
Svećenička godina koju smo slavili 150 godina nakon smrti svetog Arškog župnika, uzora svećeničkog služenja u našemu svijetu, približava se kraju. Potaknuti upravo njegovim primjerom iznova smo pokušali otkriti ljepotu i veličinu svećeničkog dara. Svećenik, naime, nije samo netko tko obavlja službu kao što to rade drugi u društvu. On, naprotiv, radi nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovara riječi odrješenja od naših grijeha pa tako mijenja stanje našega života. Izgovara riječi zahvale nad darovima kruha i vina, te činom njihove pretvorbe u Tijelo i Krv njegovu uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga. To su riječi kojima se sâm Bog približava te otvara ovaj svijet Bogu. Zbog toga svećeništvo nije obična služba, već sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime.
Ova Božja smjelost, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, te usprkos našoj slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo i budemo prisutni u njegovo ime – ta je Božja smjelost koja se izriče u svećeništvu doista velika. Ono što smo ove godine iznova htjeli promatrati i razumjeti jest slijedeće: Bog nas smatra sposobnima da to činimo, te da za to poziva ljude u svoju službu i na njih se veže. Htjeli smo za to izraziti i svoju radost što nam je Bog tako blizu, kao i zahvalnost što se povjerava našoj slabosti, te što nas vodi i podržava u našem svakodnevnom životu i radu. Ovom smo godinom htjeli pokazati iznova današnjim mladima kako ovo zvanje i zajedništvo u Božjoj službi traje, te kako Bog čeka njihov „da”. Isto tako htjeli smo zajedno sa cijelom Crkvom dati do znanja kako je svećeničko zvanje dar koji treba od Boga izmoliti. Moliti za radnike u Božjem vinogradu znači istodobno kucati i na Božja vrata, kao i na srca mladih koji se smatraju spremnima za ono za što ih Bog smatra sposobnima. Bilo je za očekivati, međutim, kako se „neprijatelju” taj novi blistaj svećeništva neće svidjeti. On bi najradije da svećenici nestanu s pozornice svijeta jer bi tako nestalo i Boga. I dogodilo se tako da su se upravo u ovoj godini kada se radujemo sakramentu svećeništva iznosili na vidjelo grijesi svećenika, napose zlostavljanja djece. Tako se njihova briga o malenima, kao primarni Božji zadatak, okrenula u svoju suprotnost. I mi neprestano molimo za oproštenje Boga i osobe koje su u to upletene i istodobno obećavamo učiniti sve da se u procesu primanja novih kandidata među svećenička zvanja, tako i u tijeku njihove formacije odvagne vjerodostojnost zvanja. Želimo još intenzivnije pratiti svećenike na njihovu putu da ih Gospodin zaštiti u svim teškim i opasnim prilikama života.
Da je Svećenička godina bila naše osobno uzdignuće, oborila bi ga ta događanja. No za nas je riječ o nečem sasvim drugom. Ovom se godinom, naime, htjelo zahvaliti najprije Bogu za dar „koji nosimo u glinenim posudama” i po čemu iznova on po svoj našoj slabosti svoju ljubav u svijetu čini konkretnom. Stoga, to što se zbilo smatramo zadatkom čišćenja, zadatkom koji nam predstoji i koji nam, još više, daje spoznati i uzljubiti taj veliki Božji dar. Na taj način dar postaje zauzetost smjelo i ponizno odgovoriti na Božju hrabrost i poniznost. Kristove riječi koje smo pjevali na početku mise: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11, 29), kazuju nam u ovome času što to znači biti i postati svećenicima.
Svetkovina Srca Isusova omogućuje nam u liturgiji, tako reći, zaviriti u njegovo Srce koje je netom nakon njegove smrti rimski vojnik otvorio svojim kopljem. Dà, to je Srce otvoreno za nas i pred nama, a time nam je otvoreno srce samoga Boga. Liturgija nam tako po tumači govor Isusova Srca koje govori prije svega o Bogu kao pastiru ljudi i na taj nam način očituje Isusovo svećeništvo, koje ima svoje korijene u dubini njegova srca. Na taj nas način upućuje na neprolazni temelj i ispravni kriterij svake svećeničke službe koja uvijek mora biti usidrena u Srcu Isusovu i živjeti se tako da se uvijek ima njega pred očima.
Htio bih danas razmišljati nadasve nad tekstovima po kojima Crkva moliteljica odgovara na Riječ Božju predstavljenu u čitanjima. U tim se pjesmama riječi i odgovori prožimaju. Oni su s jedne strane uzeti iz Božje Riječi ali su, s druge, istodobno i ljudski odgovor na tu Riječ u kojem nam se ista ta Riječ priopćava i ulazi u naš život. Najvažniji tekst iz liturgije je psalam „Gospodin je pastir moj” (Ps 23). Po tom psalmu Izrael je kroz molitvu prihvatio objavu Boga kao pastira pa je po tomu i svoj život usmjerio. „Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam”. U tome prvom retku izražena je radost i zahvalnost zbog činjenice da je Bog prisutan i vodi brigu o nama. Čitanje iz Ezekielove knjige počinje istom temom: „sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!” (Ez 34, 11). Bog se, dakle, osobno brine o meni, o nama, o čovječanstvu. Nisam sâm, ostavljen i izgubljen u svemiru, u društvu koje sve više gubi svoju orijentaciju. On se brine za mene. Nije, dakle, daleki Bog kojemu do mojeg života nije baš previše stalo. Svjetske religije, koliko možemo vidjeti, uvijek su znale kako, u konačnici, postoji samo jedan Bog. Ali taj je Bog bio dalek. On je naizgled prepuštao ovaj svijet drugim silama i moćima, drugim božanstvima. S ovima je čovjek morao postići neki dogovor.
Jedini Bog je, dakle, bio dobar, ali dalek. Nije bio opasan, ali ni od velike koristi tako da nije bilo potrebe baviti se njime. On nije vladao. Čudno je da se ta misao ponovno javila u prosvjetiteljstvu. Predmnijevalo se da je on Bog Stvoritelj. No taj je Bog stvorio svijet a onda se očito iz njega povukao. Svijet je tako imao svoje zakone prema kojima se razvijao i u kojem Bog nije intervenirao, nije mogao intervenirati. Bog je bio samo daleko ishodište. Mnogi možda čak nisu ni željeli da se Bog brine za njih. Niti su htjeli da ih Bog smeta. No, ondje gdje se ljubav Božju doživljava kao smetnju, tamo je i slika ljudskog bića iskrivljena. Lijepo je i utješno znati da postoji netko tko ti želi dobro i vodi brigu o tebi. Ali je još presudnije za čovjekov život da postoji Bog koji ga poznaje, ljubi ga i vodi brigu o njemu. „Ja sam pastir dobri i poznajem [ovce] svoje i mene poznaju moje” (Iv 10, 14). Čuli smo danas riječ Božju prije evanđelja. Bog me poznaje i brine se o meni. Ta bi nas svijest morala doista činiti radosnima. Pustimo da nas ona prožme do dubine našega bića. Tada shvaćamo i što to znači da Bog hoće da i mi kao svećenici, u kratkom isječku povijesti, dijelimo njegove brige za ljude. Kao svećenici, želimo biti ljudi koji zajedno s njim skrbe za ljude i na konkretan im način daju osjetiti njegovu ljubav i brižnost. A u pogledu okoline koja mu je povjerena, svećenik bi zajedno s Gospodinom trebao ponavljati „poznajem ovce svoje i mene poznaju moje”. Poznavati u biblijskom smislu nije nikada samo neko površno poznavanje poput poznavanja telefonskih brojeva nekih osoba. „Poznavati” zapravo znači biti duhovno blizak s nekim, željeti mu dobro. Morali bismo nastojati „upoznati” ljude s Božje strane vodeći računa o tome da su Božja djeca; moramo nastojati zajedno s njima prijateljevati s Bogom.
Vratimo se malo današnjem psalmu gdje se kaže kako me on „stazama pravim upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni” (Ps 23, 3 sl.). Pastir, dakle, pokazuje pravi put onima koji su mu povjereni. On ide pred njima i vodi ih. Recimo to na drugačiji način: Gospodin nam pokazuje zapravo kako postati pravim čovjekom. On nas ući umijeću očovječenja. Što nam je činiti da se ne sunovratimo i izgubimo smisao života? To je, upravo, pitanje koje mora postaviti svaki čovjek i koje vrijedi za svako razdoblje njegova života. Kolika samo tama u naše doba vlada oko toga pitanja! Uvijek nam se iznova vraćaju u sjećanje Isusove riječi kojima je pokazao suosjećanje s ljudima jer su bili kao ovce bez pastira. Gospodine, smiluj se i nama! Pokaži nam put! Iz evanđelja znamo da je on taj put. Živjeti s Kristom i njega slijediti, eto što znači naći pravi put kako bi naš život dobio smisao i kako bismo i mi jednog dana mogli reći: „Dà, isplatilo se živjeti!” Izrael je bio zahvalan Bogu zato što je u zapovijedima pokazao stazu života. Psalam 119. je izraz radosti što ne tumaramo u tami. Bog nam je pokazao put i način kako njime ispravno hoditi. Ono što zapovijedi govore sažeto je u Isusovom životu i postalo je živi uzor za nas. U tome smislu shvaćamo kako Božje odredbe nisu lanci, već put koji nam on pokazuje. Zbog njih se trebamo radovati jer su nam pred očima kao stvarnost koju je Krist proživio. On sâm nas je učinio radosnima. U zajedničkom hodu s Kristom stječemo radosno iskustvo objave i kao svećenici moramo naviještati ljudima radost što nam je pokazan pravi put života.
Psalam također govori i o „tamnoj dolini” kroz koju Gospodin vodi čovjeka. Svi ćemo jednom proći tamnom dolinom smrti na kojoj nas nitko neće moći pratiti. No, on će biti i tamo. Sâm Krist je, naime, sišao u tamnu noć smrti. On nas ni ondje neće ostaviti. I ondje nas vodi. “Ako u Podzemlje legnem, i ondje si”, kaže Psalam 139. Zato ponavljamo sa psalmistom kako se ne plašimo ni te tamne doline. Kada govorimo o toj tamnoj stazi možemo to primijeniti na tamne staze napasti, kušnje, obeshrabrenja koje svaki čovjek mora prijeći. Krist je prisutan i na tim tamnim stazama života. Dà, Gospodine, pokaži mi kako si nazočan i ondje, u tami napasti kao i u trenucima tame kada nam se čini kako svuda oko nas vlada posvemašnja tama i nema ni trunke svjetlosti. Pomozi nama svećenicima biti u toj noći tame uz ljude koji su nam povjereni kako bismo im mogli pokazati tvoje svjetlo.
„Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni”. Pastir treba štap zbog obrane od divljih životinja koje napadaju stado i od lopova koji vrebaju plijen. Uz štap je i palica koja mu pomaže kada prolazi teškim putovima. I jedno i drugo su ušli u crkvenu službu, u svećenikovu službu. I Crkva se mora služiti štapom pastira da zaštiti vjeru od onih koji je iskrivljuju, od usmjerenja koja usmjeravaju na krivi put. Upravo se štap može koristiti u službi ljubavi. Danas vidimo kako nema govora o ljubavi kada se tolerira ponašanje koje nije dostojno svećeničkog života. Jednako kao što nema govora o ljubavi kada dopuštamo da se šire krivovjerja, iskrivljuje i nagrđuje vjeru, kao da bismo mi bili ti koji sami od sebe vjeru stvaramo. Kao da vjera nije dragocjeni Božji dar, dragocjeni biser kojeg ne smijemo dopustiti da nam otmu. Istodobno štap mora uvijek iznova biti pastirska palica koja pomaže ljudima kročiti teškim stazama i slijediti Gospodina.
Na kraju psalma govori se i o pripravljenoj trpezi, o ulju kojim se glava pomazuje, o čaši koja se prelijeva, kao i o osobitoj milosti biti blizu Gospodina. U Psalmu se time prije svega izražava svečana radost koja obuzima čovjeka kada je uz Gospodina u hramu, koji ga ugošćuje i poslužuje, u čijem domu prebiva. Za nas koji molimo taj psalam s Kristom i njegovim Tijelom, Crkvom, taj pogled nade zadobiva još veće i dublje značenje. U tim riječima vidimo, da tako kažemo, proročku anticipaciju euharistijskog otajstva u kojem nas sâm Bog ugošćuje i daruje nam samoga sebe kao hranu, kao onaj izvrsni kruh i vino koji, sami po sebi, mogu predstavljati posljednji odgovor na duboku čovjekovu glad i žeđ. Kako se svakoga dana ne radovati činjenici što možemo biti njegovi sustolnici, boraviti kod njega? Kako se ne radovati zbog činjenice da nam je naredio da to činimo njemu na spomen? Moramo se radovati što nam je omogućio da pripravimo Božju trpezu ljudima, davati im njegovu Tijelo i njegovu Krv, pružati im dragocjeni dar njegove prisutnosti. Dà, možemo iz sveg srca zajedno moliti riječi psalma: „Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga” (23, 6).
Osvrnimo se, na kraju, nakratko na dvije pričesne pjesme koje nam Crkva danas predlaže u liturgiji. To su prije svega riječi kojima evanđelist Ivan zaključuje izvješće o Isusovoj muci: „jedan od vojnika mu kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda” (Iv 19, 34). Isusovo srce biva kopljem probodeno. Ono se otvara i postaje vrelom iz kojega teku krv i voda, a to nas podsjeća na dva temeljna sakramenta od kojih Crkva živi: krštenje i euharistija. Iz Gospodinova probodenog boka već stoljećima teče živi izvor koji čini Crkvu. Otvoreno srce je izvor i novog vrela života; u vezi s tim Ivan je zacijelo imao pred očima Ezekielovo proroštvo u kojem prorok vidi novi hram iz kojeg izvire rijeka koja daje plodnost i život (Ez 47): sâm Isus je novi hram, a njegovo otvoreno srce je vrelo iz kojeg teče rijeka novog života, koji nam biva ponuđen na krštenju i u euharistiji.
Liturgija Srca Isusova predviđa kao pričesnu pjesmu i drugi tekst, nalik onome preuzetom iz Ivanova Evanđelja, u kojem se kaže: „ako je tko žedan neka dođe k meni; neka pije tko vjeruje u mene”. Sveto pismo kaže: „Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe”, (usp. Iv 7, 37 sl.). U vjeri, da tako kažemo, pijemo vode žive koja je Riječ Božja. Tako i vjernik biva izvorom koji dariva osušenoj zemlji povijesti živu vodu. To vidimo u životu svetaca. Vidimo to u Mariji koja je, kao velika žena vjere i ljubavi, bila stoljećima vrelom ljubavi, vjere i života. Svaki kršćanin i svaki svećenik morao bi, polazeći od Krista, postati izvorom koji drugima daruje život. Moramo donijeti vodu života svijetu koji je žedan.
Gospodine, hvala ti što si nam svoje srce otvorio i što si po svojoj smrti i uskrsnuću postao živim vrelom. Daj da budemo ljudi života koji žive od tvoga izvora i daj nam da i mi postanemo izvorima koji će moći darovati ovom našem vremenu vodu života. Zahvaljujemo ti za dar svećeničkog otajstva. Gospodine, blagoslovi nas i sve ljude našeg vremena koji su žedni i traže vrelo živo. Amen.