Mostar, (IKA) – U franjevačkoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Mostaru svečanim misnim slavljem, koje je predvodio mostarski gvardijan fra Ivan Boras uz koncelebraciju 30-tak svećenika, obilježena je 14. veljače 60. obljetnica mučeničke smrti sedmorice hercegovačkih franjevaca. Njih su, prema kazivanju očevidaca, partizani odveli iz franjevačkog samostana, mučili ih te njihova tijela bacili u Neretvu u blizini Čekrka, a zemni ostaci nisu do danas pronađeni. Ovakvi se događaji nisu zbili samo u Mostaru, nego i u mnogim mjestima Hercegovine, posebice u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Čapljini, Međugorju, Mostarskom Gracu, Kočerinu, Izbičnu i Čitluku, gdje je hercegovačka franjevačka zajednica izgubila 66 svoje braće. U doba komunističkog režima o tim se zločinima moralo šutjeti.
Bila je Pepelnica. Fratri na jutarnjoj misi pepeljaju jedan drugoga. Misli su im na Širokom Brijegu gdje su prije tjedan dana gorjela izmučena tijela 12-orice njihove braće. Tog dana “narodna oslobodilačka vojska” stiže u Mostar; u samostanu nalazi 32 franjevca, izdvaja sedmoricu; odvode ih van grada i na Čekrku zvjerski ubiju i bacaju u hladnu Neretvu. U blagovalištu vrijeme večere. Na mjestu poglavara redovničke zajednice kojega je poslao u smrt, sjedi oficir-krvnik i laže da se njihovoj braći neće ništa dogoditi. Koje li ironije!, podsjetio je slikovito gvardijan Boras okupljene vjernike na ta tragična povijesna zbivanja.
O. Boras je istaknuo kako su subraća franjevci dali svoje živote, jer su duhom bili slobodni, posvjedočivši da je svaka sila kratkoga vijeka, da je duh vječan i da Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. “Oni su svjetionik koji čuva od brodoloma lađu naše Crkve, krik koji se čuje do neba zbog opasnosti koje i danas vrebaju na život, dušu i budućnost hrvatskog naroda. Svojom žrtvom spriječili su da prolazne i bezbožne ideologije osvoje srce, um, volju i duh hrvatskog naroda. Obranivši neprolazne vrijednosti i sami su postali neprolazni. Crkva u Hrvata ponosna je što je tolikim njezinim sinovima i kćerima uistinu život Krist, a smrt dobitak”, ustvrdio je propovjednik, upozorivši kako su imena mnogih naših mučenika i branitelja ostala nepoznata, ali “njihova svjedočka krv prolivena za vjeru, njihovi životi položeni na oltar Domovine, naš su i usud i ponos i obveza”.
Kao što je Kristov grob postao slavljen, tako i kršćani od najstarijih vremena štuju svoje mučenike i na grobovima slave mise, utječu se njihovu zagovoru i nadahnjuju njihovim primjerima. Oni su poticaj da svakodnevno u svom životu provodimo evanđelje i poziv da u odlučujućim trenucima budemo junaci spremni žrtvovati sve, pa i svoj život. Ponosni smo, Bože, na sve naše mučeničke palme koje su izrasle u Lijepoj našoj kao višestoljetnom predziđu kršćanstva, ali te molimo da napokon ovu zemlju i ljude u njoj uresi lovorov vijenac pobjede i pravednog mira, zaključio je gvardijan Boras.
Misno slavlje uveličao je župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem s. Slavice Filipović.