Dugogodišnji politički emigrant i profesor povijesti na Ohio State University i na Collegeu Joliet kod Chicaga Ante Čuvalo osvrnuo se na dosadašnji tijek istraživanja komunističkih zločina. „Često čujemo pitanje: ‘Što povijest kaže?’ Međutim, povijest o sebi ne kaže ništa. O prošlosti govore povjesničari. A da bi se jedno razdoblje kvalitetno istražilo, treba otvoriti arhive, treba zagrnuti rukave, pronaći sve što je zapisano i onda neka povjesničari to stavljaju u kontekst. Nažalost, mnogo puta u prošlosti, pa tako i u razdoblju komunizma, povjesničare se, kao i novinare i književnike, nastojalo ujarmiti u službu vladajućeg sustava. Kad se tako postupa, povjesničari nemaju što govoriti. Tada na pozornicu stupa obična ideološka promidžba“, istaknuo je profesor Čuvalo. Osvrnuo se i na fenomen tzv. „političke korektnosti“, ocijenivši ga novim, istina blažim, oblikom totalitarizma. „Ovo se nije događalo samo u totalitarnim sustavima kakvi su nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Ovo se, nažalost, događa i danas i to u ime tzv. ‘političke korektnosti’. Stoga nije pretjerano reći da smo sve više izloženi novoj vrsti totalitarizma koji dolazi na mala vrata i u kome ‘postaje važno pakiranje a ne sadržaj'”, zaključio je Čuvalo, objavljeno je na mrežnim stranicama hrsvijet.net.

Novinar, publicist i istraživač Stanislav Vukorep osvrnuo se na dosadašnja istraživanja u području istočne Hercegovine. „Na području Trebinjske biskupije prije II. svjetskog rata živjelo je nešto manje od 30.000 katolika. U dosadašnjim istraživanjima žrtava II. svjetskog rata i poraća na tom području poimenično je registrirano blizu 5000 ratnih žrtava. To je demografski gubitak od 17 posto, što je stravičan podatak o stradanju jednog naroda kakav nigdje u Europi nije zabilježen“, istaknuo je Vukorep, dodajući kako spomenuti popis žrtava nije i konačan. Osvrnuo se i na nedostatak istraživanja i popisa žrtava u samom Mostaru. „Nama je Mostar bio i ostao bolna točka. Nažalost, istraživanja ratnih i poratnih žrtava u Mostaru nitko do sada nije radio. U Mostar je došlo dosta Križnih putova, a iz Mostara se nitko nije vraćao. Neistraženih grobišta u Mostaru i oko Mostara, ima dosta. Ćelovina, Sjeverni logor i prostor sjevernije bili su stratišta 1945. i kasnije“, podsjetio je. Dotakao se i masovnih grobnica na Radimlji kod Stoca za koje se vjeruje da su jedne od najvećih u Hercegovini. „Dostupni pokazatelji kažu da je jedan od odvojaka Križnog puta iz Mostara vodio prema Radimlji. Tu je, prema iskazima svjedoka, nakon II. svjetskog rata ubijeno nekoliko tisuća ljudi. Nakon što je krvavi pir završen, na tom prostoru zasađena je vinova loza. Temeljem iskaza svjedoka, koji su prisilno zatrpavali pobijene, mi smo na Radimlji došli do ostataka mnoštva ljudskih kostiju. Međutim, zbog nedostatka potpore morali smo odustati“, zaključio je Vukorep, koji je o stradanjima u istočnoj Hercegovini objavio dvije vrlo zapažene knjige.

Vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ i dopredsjednik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij fra Miljenko Stojić osvrnuo se, između ostaloga, na dosadašnje aktivnosti tih dviju institucija. „Tragajući za tijelima pobijenih hercegovačkih franjevaca pojavio se problem vezan za posmrtne ostatke ubijenih civila i zarobljenih vojnika različitih poraženih vojnih postrojbi. Taj problem je riješen zahvaljujući angažmanu civilnih vlasti u desetak općina s hrvatskom većinom i formiranjem prikladnih povjerenstava. Popis stradalih u II. svjetskom ratu i poraću, iz poznatih razloga, u Hrvatskoj i BiH nisu obavile civilne vlasti, pa je uskočila Crkva“, kazao je Stojić, dodajući da će taj popis uskoro biti završen. Groblje mira na Bilima nazvao je krunom svih tih aktivnosti. „Prošle godine postavili smo križeve s imenima pobijenih katoličkih svećenika, redovnika i redovnica, a ove i sljedećih godina križeve s imenima dobit će i pobijeni civili po općinama. Naravno, sukladno popisu koji se privodi kraju“, zaključio je.

Povjesničar Hrvoje Mandić osvrnuo se na istraživanja te teme u emigrantskim i jugoslavenskim izvorima, te u historiografiji i publicistici od devedesetih naovamo. „U historiografiji i publicistici nakon II. svjetskog rata, postojalo je određeno zanimanje za stradanje puka, te katoličkih svećenika i redovnika u Hercegovini. Poglavito je to zanimanje, u vrijeme bipolarne podjele svijeta, postojalo kod hrvatskog iseljeništva, u čemu su prednjačili hercegovački franjevci koji su djelovali u SAD-u, Švicarskoj i Italiji. U isto to vrijeme u jugoslavenskoj je historiografiji ciljano razmatran odnos hercegovačkih franjevaca prema vlasti NDH tijekom II. svjetskog rata. Međutim, cilj toga razmatranja nije bio utvrđivanje povijesnih činjenica, nego pokušaj utvrđivanja tzv. partijskih istina i nastavak borbe protiv tzv. klasnih neprijatelja“, ocijenio je Mandić. Ukazao je i na značaj daljnjih istraživanja. „Međutim, brojne su tematske cjeline i dalje ostale neobrađene ili su slabo obrađene. Tu su u prvom redu demografski gubici Hrvata Hercegovine u II. svjetskom ratu i poraću koje je nemoguće točno prosuditi do okončanja poimeničnog popisa. Znatnu pozornost, svakako, zaslužuju i teme poput odnosa katoličkih svećenika i hrvatskog puka prema nacizmu, fašizmu, ustaštvu, četništvu i partizanskom pokretu. Jedna od najzahvalnijih tema svakako je uloga hercegovačkih franjevaca u spašavanju Židova i drugih žrtava totalitarnih režima tijekom II. svjetskog rata – tema koja je, nažalost, zbog političkih razloga desetljećima sustavno zataškavana“, zaključio je Mandić.

Predstavljajući ciljeve udruge, književnica i predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma u BiH Anita Martinac govorila je o značaju kulture sjećanja. „Kultura sjećanja zaprljana je predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinim područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također, režirana povijest nametnuta naraštajima stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja komunističkog naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti – kolikogod da je ona teška – jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, a to se može uočiti u brojnim medijskim manipulacijama onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području“, istaknula je Martinac.

U glazbenom dijelu programa pjesmama na tu temu nastupile su mlade glazbenice Lucija Zovko i Lucija Hrstić, a pročitan je i ulomak iz djela „Napokon: Iz tame u svjetlo ili povorka smrti“, autorice Renate Dobrić, ravnateljice Gradske knjižnice u Kaštelima, koje je, kao i izvedene skladbe, nagrađeno na Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca.

Program je moderirala novinarka Radiopostaje Mir Međugorje Višnja Spajić. Večer je organiziralo Središte Hrvatskoga svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma u BiH.

U sklopu programa organizirana je i prodajna izložba knjiga autora koji su pisali o temi komunističkog totalitarizma, masovnim ubojstvima, stradanju naroda i katoličkih svećenika. Većina knjiga mogla se kupiti po promotivnoj cijeni, a sami autori u više su navrata istaknuli kako „ta vrsta literature uopće nema potporu državnih i entitetskih institucija“.