Poštovani sudionici Molitvenog skupa za pravdu i mir!
Braćo i sestre!

Okupio nas je danas pred ovu katedralu crkveni zaštitnik naše mostarsko-duvanjske biskupije, sv. Josip, muž pravedan i poslušan. Čestitamo mu najprije blaženi dan kad “svrši smrću najljepšom” i kad je mogao čuti riječ: Uđi u radost Gospodara svoga! Njega vjernički štujemo i kao pokrovitelja svete Crkve. A okupila nas je ljubav prema Božjoj pravdi i miru, koje ovim molitvenim činom zazivamo na grad Mostar, na ovu biskupiju i na cijelu ovu zemlju.
Sv. Josip bijaše muž pokoran i Bogu i caru. Po Božjoj poruci primio je Mariju i njezino čedo začeto po Duhu Svetomu, postavši glavarom slavne Obitelji. Po carevoj zapovijedi otišao je iz Nazareta u Betlehem na popis pučanstva, a zajedno s njime i njegova zaručnica Marija, kojoj tih dana dođe vrijeme da rodi Jedinorođenca (Lk 2,1-7). Ali se kralju Herodu, koji je izdao bezbožnu naredbu da se usmrte betlehemski dječaci kako bi među njima nestao i novorođeni Isus, Josip nije pokorio nego je, kao brižljivi branitelj Kristov, maloga Isusa umotao i s njime i njegovom Majkom pobjegao u Egipat. I tu ostao do Herodova skončanja (Mt 2,13-15).
Po moćnom zagovoru sv. Josipa uzdižemo svoj molitveni vapaj Bogu neka on udijeli svoju božansku pravdu vladaru da “puku svojem sudi pravedno, siromasima po pravici” (Ps 72,2). Bogu se utječemo da milosno obdari ovu svoju zemlju koju nam je darovao, da njezini “bregovi narodu urode mirom, a brežuljci pravdom” (Ps 72, 3).
Mi želimo biti poslušni sinovi Božji. Bogobojazno se pokoravati njegovim vječnim zakonima. A zemaljskim se vladarima pokoravamo ako njihovi zakoni ne dokidaju Božje zapovijedi, ako ne zadiru u prirodna prava i obveze ljudi i naroda. A ako su im zakoni protiv života ijednoga čovjeka kamoli naroda, onda ih nismo dužni slušati.
Nisu ovo glasovi ekstremista, kako se bezrazložno prigovara. Ovo je glas naroda koji je “in extremis” – na rubovima društva, vapaj za napretkom i pobjedom pravde!
Sveti se Pavao tuži i u Gospodinu hvali: “U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje” (2 Kor 4,8-10). Zato s vjerom i optimizmom gledamo u budućnost. Nakon što smo u početku ove molitvene službe ispitali svoju savjest, iznijeli svoje grijehe pred Boga, i za njih se iz duše pokajali moleći milosrđe Božje na sve, imamo pravo i dužnost s ovoga mjesta obratiti se i savjestima onih koji ovoj zemlji donose zakone za njezino opće dobro. Zahvaljujemo svima onima koji – odakle god bili – ozbiljno i odgovorno nastoje oko toga dobra, radeći za pravedan razvoj i miran napredak svih ljudi i naroda pod ovim bosansko-hercegovačkim nebom. I zazivamo na njih Božji blagoslov.

Nepravde s institucionalnim oblikom. Već godinama ističemo da ima i teških unakaženosti u društvu, nesavršenih ugovora, institucionalizirane nepravde i grješnih struktura, koje dokidaju ljudska prava i građanske i narodne slobode u ovoj zemlji. Što su to grješne strukture? Teolozi kažu: “Postoji neka vrsta ’nepravde koja poprima institucionalni oblik’; dokle ona gospoduje, sama situacija vapije za napretkom pravde i reformi… Može se bez daljnjega pitati je li dopušteno govoriti o ’institucionalnom grijehu’, ’o strukturama grijeha’ jer biblijski termin grijeha označuje prije svega izričitu i osobnu odluku ljudske slobode. Nesumnjivo je, ipak, da se, snagom grijeha, prezir i nepravda mogu ustoličiti u društvenim i političkim strukturama.”(1) Tako teolozi. O tome upravo govorimo i zato Boga molimo da nam svima udijeli “pronicavo srce” da možemo “razlikovati dobro od zla” (1 Kr 3,9), a pogotovo je to potrebno onima koji upravljaju državama i odgovorni su narodima.
Iznosimo nekoliko primjera. Najprije da pogledamo u svoj vlastiti grad.

1) Gradonačelnici Mostara. Nećemo ići u daleku prošlost. U ovome gradu, od 1878. do 1945., gradonačelnici Mostara bili su uglavnom muslimani, njih trinaest, i dva Srbina. Od 1945. do 1990. bili su gradonačelnici sedmorica muslimana i šestorica Srba. Bila su, doduše, i trojica Hrvata, porijeklom iz katoličkih obitelji, i to više-manje po godinu dana, samo kao “prijelazna faza” dok se predstavnici drugih naroda nisu dogovorili i svoje kandidate postavili za predsjednike općine. Tako to u Mostaru, gdje su Hrvati bili, barem relativno, većinski, sve do samovoljna prekrajanja općine šezdesetih godina, kako u njoj ne bi bilo dotadašnje hrvatske većine.(2) Reći ćeš da je bilo onih muslimana koji su se u raznim popisima upisivali u rubriku hrvatske nacionalnosti. Nitko to neće zanijekati. Ali se čovjek u čudu pita: Je li moguće da u 112 godina iz reda hrvatskih katolika, koji su uvijek bili značajan dio ovoga građanstva, nisu mogli biti gradonačelnici Mostara nego samo tri prijelazne godine? Oni koji su to proučavali, tako tvrde i pišu.(3) Je li to zato što hrvatski predstavnici s katoličkim uvjerenjem nisu kadri služiti ovomu gradu kao gradonačelnici kada na njih dođe demokratski red, ili su posrijedi neke nedemokratske strukture, koje kroz više od stotinu godina ne daju takvu kandidatu na red, niti mu daju gradskoga glasa i glavarstva? Kako to da su listom sposobni za do-gradonačelnika, a nikako za gradonačelnika? Kakvi su to čudovišni mehanizmi da se kroz čitavo jedno stoljeće predstavnici iz dvaju naroda na gradonačelničkoj stolici redovito rotiraju, a iz trećeg se naroda redovito eliminiraju? Ima li to veze s institucionaliziranom društvenom nepravdom, koja se toliko zacarila da se nije mogla ukloniti iz ove sredine sve do demokratskih promjena?

2) Daytonsko dijeljenje pravde. Nije bila dosta takva praksa, nego je devedesetih godina izbio pravi rat, krvavi sukobi, teritorijalna osvajanja, etnička čišćenja, svakovrsna zla. Velike sile svijeta pomno su pratile ratna zbivanja u ovoj zemlji i nepobitno znaju tko je otpočeo agresiju, tko rušio bolnice i crkve, tko je stao ubijati nevine i nemoćne s nakanom da očisti prostore od drugih naroda. Te su se sile u studenome 1995. sastale u američkome gradu Daytonu s planom podjele BiH u dva entiteta, premda ovdje postoje tri naroda, koji su suvereni, jednakovrijedni, ravnopravni i konstitutivni na području cijele zemlje bez obzira na njihov različit postotak u udjelu pučanstva. Po tom planu ljudskih velesila jedan je entitet dodijeljen jednomu narodu i nazvan čak njegovim nacionalnim imenom, s njegovim nacionalnim obilježjima, jezikom, ustavom, vojskom, policijom i parlamentom. A u drugi su entitet sastavljena druga dva konstitutivna naroda s jednim ustavom i jednim parlamentom, s mehanizmom postupna kljaštrenja identiteta malobrojnijega naroda. Taj “paket nepravde” veliki su gospodari svijeta u Daytonu ne samo na stol ponudili, nego i sudionike prinudili najprije na pretpotpis i konačno na potpis u Parizu u prosincu 1995. To je nazvano međunarodnim ugovorom. Zar ta tvorevina nije nepravedna struktura, bez obzira koliko je bilo silnika, a koliko prisiljenih u potpisu? Ta je struktura uspostavljena u ovoj zemlji kao model mira i pravde, koji se – kako se njegovi arhitekti zaklinju i prijete, mora provesti: orilo-gorilo! Iz takve strukture ne rađa se ni prividan, a kamoli pravedan mir!
I zar se takav ustroj ne ukazuje još nepravednijim upravo zato jer se ne samo znalo, prešlo i prelazi preko agresija, zločina, silovanja, logora, svih etničkih čišćenja, nego se još uvijek stotinama tisuća protjeranih ljudi praktično i konkretno ne omogućuje slobodan i samoodrživ povratak, posebno u plodnu Bosansku Posavinu, kako ne bi dirali u stabilnost daytonske “republike”!
A da sve to bude mučno do kraja, od tada tu strukturu deformacija njezini izumitelji i provoditelji nazivaju – “biblijom”! Biblija je Božja knjiga koja osuđuje svaku ljudsku nepravdu, nanesenu i najmanjemu čovjeku, i najvećemu siromahu, i najskromnijoj udovici, a da ne osuđuje nepravdu nanesenu čitavu jednomu narodu ili narodima od ovosvjetskih moćnika!

3) Povijest prije Daytona. Jedan hrvatski diplomat iz BiH prije nekoga vremena razgovarao je s jednim visokim dužnosnikom Sjevernoatlantskoga pakta (NATO) tumačeći mu društveni položaj, nacionalnu povijest i opravdane težnje našega naroda. Taj mu je dužnosnik NATO-a odgovorio po prilici ovako: “Nas ne interesira povijest BiH. Nas ne zanimaju te vaše težnje, ni vaša nacionalna sjećanja i potrebe. Nas zanima samo Dayton. Za nas počinje povijest BiH od Daytona!” Tako taj dužnosnik vojne velesile svijeta. To što on kaže, tako valjda misle i medijski pišu mnogi u Europi u odnosu na nas. Mi ne mislimo tako ni o njima ni o sebi. Mi smo na ovim prostorima postojali a da od Daytona nije bilo nijednoga ni slova, ni naslova, ni stanovnika. Mi sežemo duboko u povijest, ne samo kao narod u stoljeće sedmo, nego kao kršćani – po ostacima bazilike u Cimu ovdje u Mostaru – dopiremo u stoljeće peto, a po Evanđelju koje je navijestio sv. Tit u rimskoj Dalmaciji u stoljeće prvo (2Tim 4, 10). Nitko pametan neće od nas očekivati da se klanjamo i da širimo daytonsku idololatriju?!

4) Pravo na samoobranu. Grješne su strukture babilonske kule koje ne priznaju Boga, pa prema tomu ni Božje zakone, ni čovjeka, ni ljudska prava. Tako jedan od takvih predstavnika na pitanje jednoga našega veleposlanika: Zar mislite da će se hrvatski narod zadovoljiti s ovakvim stanjem? odgovara: “Pa neka Hrvati napuste BiH!” Je li to poruka predstavnika Međunarodne zajednice u ovoj zemlji? Ne vjerujemo da je ona u ovu zemlju došla zato da omogućuje iseljenje naroda iz ove zemlje. Tko onda može, u duhu prava i morala, spriječiti ovaj narod da se ne organizira u pravednu samoobranu svoga bića, svojih prava i sloboda? I tko to silom sankcija i represalija prijeti da samo Hrvati ne smiju biti narod sa svojim demokratskim institucijama? Treba li tako s ovih prostora nestati i Katolička Crkva koja je ukorijenjena u hrvatskome puku?
Prošlogodišnja predizborna pravila koja je donijela Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, a po kojima se ignorira izborna volja naroda, pospješila su proces toga nestajanja. Hrvatski narod, po Daytonu, ionako nema vlastita institucionalnog mehanizma samoobrane ni od kakva “nepravednog suca”, koji se Boga ne boji i za ljude ne mari (Lk 18,1-8). I sada bi se taj narod, da dođe do svojih prava i sloboda, trebao sizifovski, do izbezumljenja, boriti kroz samostalne srpske institucije i kroz institucije muslimanske većine! I koja to svjetska sila tako bešćutno ne dopušta jednomu narodu vlastite institucije samoobrane ljudskih prava i nacionalnih sloboda?! Je li to gaženje osnovnih prava i temeljnih sloboda jednoga konstitutivnog naroda koji želi živjeti po vlastitom identitetu u ovoj zemlji s drugim narodima?
Neshvatljiva je praksa dokidati simbole jednoga naroda, i to u njegovoj vlastitoj zemlji, dok svaki naoružani strani vojnik i časnik može slobodno voziti i zapovijedati po BiH, zakićen simbolima i identitetom svoje nacije.

5) Suglasnost. Pravna su se izobličenja uvukla i u druge zajedničke institucije u kojima se dokida konsenzus, tj. suglasnost, zaštitni mehanizam vitalnih interesa jednoga naroda, koji svojom demokratskom voljom pristaje na zajedničke norme i zakone bez kojih nema reda i mira u jednoj zemlji. Ali pristaje preko svojih zakonitih zastupnika ne pod argumentom nerazumne sile, nego pod silom razumnih argumenata. Utopija je i kontradikcija anacionalna država u kojoj postoje tri nacije, i u kojoj mnogobrojniji narod može preglasati malobrojniji narod u njegovim životnim pravima i slobodama.
Stoga katolički biskupi ove zemlje jednodušno ocjenjuju da “odluke Međunarodne zajednice o izbornom zakonu, o načinu biranja članova Predsjedništva, o ulozi Doma naroda stvarno dokidaju ravnopravnost i jednakost hrvatskoga naroda u odnosu na druga dva naroda. (4)

6) Popravak i povratak. Nije li nepravedna struktura u tome što se ne osiguravaju društveni i gospodarski mehanizmi ni 5 godina nakon međunarodnoga ugovora, koji bi bili učinkoviti na svim područjima BiH, po kojima se svaki prognanik i izbjeglica, koji to hoće, može vratiti na svoje i živjeti životom dostojnim čovjeka uzdržavajući svoju obitelj, prakticirajući svoju vjeru i sudjelujući u stvaranju i razvoju svoje nacionalne kulture i općega društvenoga dobra? Ne ukazuje li se neshvatljivom struktura da se od milijarda dolara odobrenih za rekonstrukciju zemlje, za popravak stanova, kuća i tvornica srušenih u ratu, tako malo vidi takve pomoći, te nema velika ni popravka ni povratka, nego ljudi, očajni, napuštaju zemlju odlazeći nepovratno preko bijela svijeta?
Prije dvije godine Sveti je Otac biskupima rekao: “Radujući se zbog brojnih znakova učvršćenja mira, ne mogu ne spomenuti sjene koje uzrokuju zabrinutost. Radi se prije svega o neriješenosti teškoga pitanja povratka izbjeglica i o nejednakome postupanju s trima konstitutivnim sastavnicama Bosne i Hercegovine, posebno pak što se tiče potpunoga poštivanja vjerskoga i kulturnoga identiteta”.(5)

7) Na strani pravde. Prigovara se da smo na strani “osuđenih ratnih zločinaca” u Haagu. Na strani smo borbe za pravednost i pravednu presudu koja se izriče na temelju pouzdanih svjedoka, svestranih dokaza i svih okolnosti. Dokle god postoji zakonita odvjetnička obrana optuženih i osumnjičenih, imaš pravo biti na strani odvjetničkog tima, bez obzira o komu se radilo. I moliti Boga da prosvijetli tužitelje, branitelje i suce da ne sude po političkim “stričevima, već po pravdi Boga velikoga”! Na Božjoj smo strani, tj. na strani pravde i istine! Duboko vjerujemo da je Božja istina i pravda velika i ona će nadvladati, koliko nam se god činila “sporom” u životu!

8) Trajne kušnje. Na kraju, treba otvoreno napomenuti da se i u Hrvatski narodni sabor, kao krovnu nacionalnu instituciju, mogu uvući strukture grijeha ako ne bude donosio pravedne i poštene odluke, ako bi se osilio i ne bi poštovao svakoga čovjeka i svaki drugi narod s kojim treba živjeti i surađivati. Sabor neće biti takva struktura, bude li saborište razuma i savjesti, a ne zborište ljudskih strasti u kojima prevladava privatno nad javnim, pojedinačno nad općim, stranačko nad nacionalnim.

Zaključak. Na nama je, dragi vjernici, da uzdižemo svoje molitve Bogu da on na svoj božanski način odgovorne predstavnike potiče i prosvjetljuje u njihovoj službi kako bi razumno, trijezno i odlučno vodili narod putovima istine i pravde k miru i redu, jer istinski i trajni mir ne može biti drugo doli “djelo pravde” (Iz 32,17).
Zato smo pred današnjega Svečara, našega biskupijskoga zaštitnika, ponizno i pouzdano iznijeli dio svojih javnih problema i nevolja. I molimo njegov zagovor kod Boga ljubavi i pravde, da štiti naše obitelji, ovu biskupiju, sve ljude i narode ove zemlje!
Čvrsto vjerujemo da Bog po zaslugama sv. Josipa, sluge pravednoga, mudroga i vjernoga, i svojom snagom u nama djelatnom “može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti” – slava Bogu u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! (Ef 3,20-21).

BILJEŠKE:
(1) Izjava Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere, 30. lipnja 1977.
(2) Prema Popisu iz 1931. u mostarskoj je općini bilo: 23.529 katolika, 13.371 musliman, 11.110 pravoslavnih.
(3) K. MILETIĆ, Mostar – susret svjetskih kultura, Mostar, 1997., str. 214; Gradonačelnici Mostara, Mostar, 2001., daktilografirano, str. 1-5.
(4) Priopćenje Tajništva Biskupske konferencije BiH, od 8. ožujka 2001., tč. 4.
(5) IVAN PAVAO II. biskupima BK BiH na susretu “ad limina”, 15. siječnja 1999., u: Vrhbosna, 1/1999., str. 7.