„Slaviti svece znači slaviti ono Božje djelo koje je Bog učinio u njima, djelo koje je Bog učinio preko ljudske slabosti i krhkosti“, rekao je propovjednik na početku homilije. Život svete Marine nije bio idiličan, kao što nije ni naš život, ali to nije bila prepreka da Bog očituje svoju slavu u životu jedne ponizne djevojke. Njezin je život bio obilježen velikom neizvjesnošću, no u njezinu je životu Bog iskazao svoju snagu – dodao je.

Povezavši naviješteno Evanđelje i životopis sv. Marine propovjednik je istaknuo da je njezin otac, poput Marije, Martine sestre, osjetio poziv da se povuče u osamu, ‚do nogu Gospodina‘. Ostavio je Marinu kod rođaka, no, znajući za njezinu patnju, doveo ju je u samostan.

Govoreći nadalje o kleveti izrečenoj o Marini, koja je u samostanu bila predstavljena kao fra Marin, naglasio je da Marina prihvaća klevetu o počinjenju grijeha i nosi tu pokoru iz ljubavi. Tako prihvatiti nepravdu je ljudski nemoguće, duboko u svakome od nas postoji duboki osjećaj za pravdu – „u tom njezinom stavu otkriva se duboko sjedinjenje Marine s Isusom Kristom“, rekao je vlč. Levak.

„Svi mi imamo potrebe onoga što je obilježilo život svete Marine, da možemo prihvatiti da Božje djelo u našemu životu ide naprijed i kroz mnoge nevolje, krize, teške situacije koje ne razumijemo. Ako se otvorimo Kristu Bog čini jedno remek-djelo našega Spasenja. To je ono što slavimo, da Bog, snagom svoje ljubavi uzima nešto raspadljivo i preobražava u nešto neraspadljivo“, kazao je.

Citirajući Evanđelje, predslavitelj je pozvao okupljene da „izaberu bolji dio, da izaberu Krista“. „Neka nas sveta Marina zagovara da bismo mogli prepoznati trenutak Božjega pohoda“, zaključio je.

Vlč. Levak inače je rodom iz župe Motovunski Novaki.

Misu je uz njega suslavio domaći župnik vlč. Rudi Koraca koji je koordinirao župnim zborom. U završnim zahvalama, župnik Koraca je, uz ostalo, spomenuo da su crkveni poglavari u novijoj povijesti predlagali da se promijeni naslovnik župe, te da se uzme nekog suvremenog sveca ili blaženika. No, Novaćani su se tome usprotivili želeći zadržati sv. Marinu.

Sveta Marina rođena je 714. ili 715. godine u siromašnoj, vrlo religioznoj obitelji u Bitiniji, jednoj od regija Male Azije, područje današnje Turske. Marina u dobi od deset godina ostaje bez majke, a otac se nakon smrti žene želi povući u samostan. Marina ostaje s rođacima, no nakon nekoliko godina otac je vodi sa sobom u samostan predstavljajući je kao sina. S 14 godina dobiva tako ime fra Marin.

Nakon pet godina otac umire. Fra Marin, putujući sa subraćom, u jednom svratištu biva optužen da je dijete koje je gostioničareva kći začela u vrijeme kada su oni bili ondje njegovo, a u biti je bilo plod djevojčine veze s nekim vojnikom. „Fra Marin“ priznaje grijeh koji nije počinio, biva izbačen iz samostana, nastanjuje se u obližnjoj špilji, preživljava od milostinje, a nedugo zatim mu djevojka donosi to dijete, nazvano Feliks.

Naposljetku, na nagovor subraće redovnika, koji nikada nisu povjerovali u optužbe, poglavar prima fra Marina natrag u samostan, s djetetom. No, uslijed teškoga života „fra Marin“, odnosno Marina umire 8. veljače 740. godine. Otkriće, prije ukopa, da je riječ o ženi, sve je zaprepastilo. Tada su shvatili tešku klevetu koja je Marinu učinila žrtvom i divili su se njezinoj pokornosti.

Predaja kaže da se poglavar, kajući se, bacio na koljena ljubeći stopala svetice. Tijelo svetice bilo je izloženo nekoliko dana zbog mnoštva koje se je od nje željelo oprostiti. Prvo čudo koje joj se pripisuje bilo je ozdravljenje Feliksove majke od opsjednutosti. Tijelo je prvo pokopano u matičnom samostanu, a kasnije je nekoliko puta premještano u razne gradove. Danas se čuva u crkvi Santa Maria Formosa u Veneciji.

Prema Rimskom martirologiju sv. Marina slavi se 18. lipnja, a 17. srpnja se obilježava obljetnica prijenosa njezinih relikvija iz Carigrada u Veneciju, koji je prema nekim izvorima bio 1228. ili 1231. godine. Slavi se najviše u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, a u Hrvatskoj je jedina njoj posvećena župa u Motovunskim Novakima. Župa je osnovana 1550. godine. U župnoj crkvi na glavnom oltaru desni manji kip prikazuje sv. Marinu u crnom redovničkom habitu, s knjigom i križem u ruci, a za skute joj se drži dijete, maleni Feliks.